Nekad i sad

2

Bože, kako su ružna vremena došla.

Ko bi mogao i zamisliti davne devedeset treće da će danas djeca u prvom razredu imati smartphone mobitele. Da će biti interneta. Da će se računari nositi u ruci.

Pričali su mi kako je moj brat sa 17 godina dobio pušku u ruke i otišao braniti, vjerovatno ni sam nije znao šta. I smijala sam se njegovim ratnim dogodovštinama. On i njegovi drugovi htjeli su biti u „fazonu“. Tad si bio popularan samo ako si išao na „liniju“. Ali oni su htjeli pomjeriti granice, pa su htjeli u zatvor. I dospjeli su. Ali je pijani čuvar zaboravio za njih. Promrzli i gladni – ova bi priča današnjoj djeci bila kao priča iz „Survivor-a“.

Moj mlađi brat imao je 13 godina. Njemu je bilo bitno samo da rat prođe. Da može izaći iz podruma i igrati se „lopte“ sa vršnjacima. I htio je da toliki narod ode iz njegove kuće, da može spavati na nečem mekšem, a ne na hrpi uglja prekrivenoj tankim ćebetom. Ipak, bilo je vremena kad pucanje utihne, pa je mogao izaći napolje i igrati se.

Ti ratom otrgnuti dijelovi djetinjstva ostali su najupečatljiviji. Bez struje. Ponekad i bez hrane. Sa iščekivanjem oca i brata da se vrate, mada je postojala mogućnost i da se ne vrate… Ne znam o čemu je razmišljala moja mama. Sad često govori da se bojala kad zapuca. Da nije voljela izlaziti iz kuće, osim u nuždi…

Skoro je 25 godina prošlo.

Danas nema bojazni da će nečije djetinjstvo biti uništeno ratom. Barem ne u Bosni i barem ne uskoro. Djetinjstvo danas i općenito odrastanje svelo se na surfanje internetom. Najpopularnije mjesto okupljanja je Instagram ili Facebook. Tu se vidi ono najbolje od nas, odnosno ono što mi  smatramo najboljim i što želimo da se vidi.

Ponovo se vraćam na odrastanje moga brata.Išao je u gimnaziju u Bijeljini. Možda jedan od rijetke muslimanske djece koji su se školovali dolje.

Devedeset prve rat je bio na pragu. Arkanovci su harali gradom. Kontrole su bile česte. Na granici sa današnjom RS, pretresala su se muslimanska djeca. I moj brat je bio među njima. Neko je rekao pretresateljima da „onaj mrki“ , pokazujući na moga brata, ima nož sa sobom, ali da ga je bacio u travu. Srećom, još uvijek je vladala neka vrsta pravednosti, pa je ustanovljeno da nije bilo nikakvog noža. I nakon toga moj brat je išao u školu i završio taj razred. Nikad ga nisam pitala šta je osjećao tad. Da li je imao strah ili je u njemu plamtio prkos? Za mene je bio hrabar.

Sada gledam njegovu djecu. Djetinjstvo koje se može poželjeti. A da li je on ikad razmišljao o budućnosti dok je u rovu sjedio s puškom, da li je razmišljao o svojoj djeci, da li je maštao – ostaje da ga pitam.

Djeci je vrlo teško objasniti. Vrlo je teško odvojiti ih od sve te tehnologije. Ali odrasle insane bi trebalo pitati – čemu to vodi? Zašto smo zapali u živi pijesak zvani društvene mreže? Je li nam svi životni putevi, darovani od Gospodara, idu do Facebook-a i Instagram-a? Je li nam sjedenje ispred računara ili držanja mobitela u ruci, ma o čemu da se radilo, važnije od naše porodice, naših roditelja, naše djece?

Uporedimo sami dijelove djetinjstva, mladosti, odrastanja sada i prije 25 godina. Istina, ne trebamo živjeti u prošlosti. Završilo je. Prestalo. Ne gledati unazad. Ali posmatrati tadašnje i današnje ideale i zaprepastiti se.

Nažalost, danas se ni djeca a niti njihova ogledala, roditelji, ne zanimaju pravim, istinskim vrijednostima. Zadovoljavaju se sitnim, prolaznim prohtijevima, i onim što ne koristi. Ne podučavamo ni sebe a ni druge ničemu korisnom. Ne iskorištavamo svoje vrijeme kako bismo trebali. Ne učimo iz prošlosti, iako se svi slažemo da je prošlost učiteljica.

Na kraju, podvrgnimo sami sebe jednom testu -upitajmo se  šta bismo prvo uradili kad bi nam neko rekao da nam je današnji dan posljednji dunjalučki dan. Da li bi to bilo mirno nastavljanje „fejsbučenja“ ili bi ovo saznanje podijelili kao jedan od postova, ili bismo pohrlili svojim roditeljima da im činimo dobročinstvo, znajući da su oni naša vrata do Dženneta? Da li bismo,čuvši ezan, ostali u kući ili bismo i prije ezana već bili u džamiji? Da li bismo potjerali svoju djecu iz sobe da na miru možemo gledati harame ili bismo proveli s njima koji trenutak, nadajući se da će oni za nas dovu činiti, naučiti ih harfovima, pa da inšallah imamo nagradu za svaki njihov proučeni ajet iz Kur'ana Časnog?

Tokom nemilog rata, očevi su jedva čekali da se vrate svojoj porodici, da zagrle svoju djecu i ženu. Djeca su na pragu čekala svoje očeve, sa nekom bojazni da ih neće dočekati. Žene su dočekivale svoje muževe kao kraljeve, brisale tragove krvi sa ranjenih dijelova tijela, milovale izborana lica, pokušale nasmijati namrštena lica. Trudile su se da te umorne oči zaborave na strašne ratne prizore…

Danas su teška vremena došla.

Suada

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *