Svaki čovjek osjeti duh prijateljstva u nekom trenutku svoga života. Stekne prijatelja. Neko još u ranom djetinjstvu, a neko tek u studentskim klupama.

I svako prijateljstvo je posebna priča. Ispunjena zbližavanjem, upoznavanjem, toleriranjem i na kraju čvrstom vezom koja se ne prekida lahko.

Čuvaš je. Njene granice. Znaš koliko daleko možeš ići i tačno znaš  trenutak kad se pali crvena lampica, pa staješ, ušutiš. Druga strana to isto vidi. I smiruje situaciju. Mijenja temu ili okreće na šalu. Zbog poštovanja.

Zna se, za prijateljicu si uvijek tu. Kad treba  pogotovo. Ali i kad ne treba, ponekad. Da budeš savjetnica, ali ne i nametnica. I da slušaš i da čuješ. Jer ljudi vole kad ih se sluša. I da pokušaš da razumiješ, a ne da osudiš. Ipak, ne nosiš ti njene cipele, ne koračaš njenim korakom. Ne nosiš teret. Zato, samo budi tu. Kao rame za plakanje. Za zagrljaj. Razumijevanje. I za ukor, ako je potrebno. Tek da oči otvori. Da ne gleda na svijet naivno.

Prijateljstvo za cijeli život, ja sam dobila u dvadeset i trećoj. Nekima možda prekasno. A meni na vakat.  U vremenu kad su se u mome životu otvarale nove stranice. Kad su se prelamali prošlost i budućnost. Nakon propalih obećanja i lažnih prijateljstava, pojavila se sasvim slučajno. Upalila je svjetlo. Moja savjetnica i rame za plakanje. I volim reći – raspršivač pozitivne energije. Ne može insan biti rastrojen a da se ona ne pojavi i da ne upadneš u njenu mašinu pozitivnosti i optimizma. Često toga nije ni svjesna.

Noći smo znale provoditi pričajući. Prepričavajući jedna drugoj životne zgode i nezgode. Kajati se zbog pogrešnih postupaka, propuštenih prilika, neispravljenih grešaka,… Znale smo i ne vidjeti se danima. Jednostavno tako. I onda opet tražile smo jedna drugu. Kao tabletu protiv bolova.

U svemu smo različite. Baš u svemu. Ali svih ovih godina vezalo nas je samo jedno – ljubav prema Uzvišenom Gospodaru. Kroz ta različita percipiranja svijeta oko sebe, naučila sam ipak da gledam stvari i s druge strane. Da stvaram nove prilike. Da se nasmijem kad je osmijeh najmanje potreban. Da ne preuveličavam probleme. I da uživam.