Danas je, muslimanko, tvoj hidžab put džihada. Ne posustaj u toj borbi. Čuvaj ovaj poklon. Čuvaj ga čvrsto, jer dar je od Allaha tebi i meni. I ustraj. Ne daj da ti komadić po komadić od odjeće dostojanstva otkidaju. Ne zarad mode. Jer ona je prolazna, a Džennet je prostran. Hrli njemu. Hrli Allahovom zadovoljstvu.

Pokrij ramena i prsa svoja. I podbradak. Rukave do zgloba svuci i hlače zaboravi. Jer je tako ljepše i bolje po nas. Sigurno je i teže, ali znaj da je to borba u kojoj će ti Allah, El-Fettah – koji rješava sve vrste teškoća i problema, pomoći i kao pobjednicu izdići.

Ustraj i ostani bedem čvrsti. Postojana i samo Allahu pokorna.

Ne daj šejtanu da slavi, kad si već odlučila i svijetu usprkosila, pa odjeću pokornosti obukla. Ne daj mu da se raduje kada pokuša da te nagovori da oskrnaviš od farza. On, prokletnik, prijatelj nam nije, već je oholnik, od Allaha mu je obećanje vječni Džehennem.

Ne vjeruj ni Zapadu kad ti kaže da manekenka pod hidžabom možeš biti, ili reperica, ili neka tamo muzičarka. Ne, to ne pristaje muslimanki. Nije ni od sunneta. To je čista zabluda. Kada pred Allahom budemo stajale i budemo pitane zašto smo svoj hidžab upropastile, ni moda ni Zapad kao izgovor neće prihvaćeni biti.

I znaj da si lijepa. Najljepše oči imaš. Oči koje gledaju ispred sebe, a ne  ono što ih se ne tiče. I najljepše lice, lice muslimanke, porumenilo od stida. Zato ti šminka ne treba, jer je stid, prvenstveno od Uzvišenog Gospodara, najbolja šminka. Tebi ne pristaje ni previše govora a ni smijeha. To su stvari koje umrtvljuju srce. Ni gibet, niti prenošenje tuđih riječi, a tak miješanje sa muškarcima nije ono čime se muslimanka treba okititi. Okiti se samo najljepšim osobinama, po uzoru na naše plemenite majke vjernika. I traži znanje, jer se najviše Allaha boje, od robova Njegovih,učeni.

Ne pišem ti ovo, sestrice, da ti dijelim kritike i nalazim ti mahane. Ni sama od mahana nisam čista. Ja ti ovo jer te volim. Da si i na kraju svijeta, ja te opet volim, kao sestru po vjeri.

Nadajući se Džennetu i tebe želim tamo vidjeti. A opet, ko zna, možda tvoja ruka bude ona koja će mene povesti u Džennet, i spasiti me Allahovom milošću, od vječne vatre.

Suada.

Sjećam se kad sam se pokrila. Bilo je to prije više od četiri godine. Ustvari, skoro pet. Februar, petnaesti. Najljepši dan. Najsunčaniji i  najsvjetliji – u mome srcu. Iako, realno ne znam kakvo je zaista bilo vrijeme. Nije bilo ni bitno kad sam ja nosila proljeće u svojoj duši. Letjela sam gradom taj dan. Milovalo me Sarajevo, kao nikad do tad. Divilo se mome hidžabu. Mojoj kruni na dunjaluku, i na Ahiretu, inšallah.

Kao da su se i svi ostali radovali mom proljeću. Kao da su mi čestitali na uspjehu. Na pobjedi nad šejtanom. Oh, kako je lijepo biti pokriven odjećom stida, onom koju je Uzvišeni Gospodar  propisao.

Na svakom koraku primijećivala sam pokrivene sestre. Selamile su me i kao da su mi svojim osmijehom davale do znanja da i one znaju da je to moj prvi dan sa hidžabom.

Tad sam zavoljela cijeli dunjaluk. U mome srcu je bilo mjesta za sve one koji vole Allaha, subhanehu ve te'ala, i Njegovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mogla sam zagrliti svaku muslimanku koja je imala mahramu, poljubiti svaku nanu u džamiji… Ma čitav ummet bi mogao stati u moj zagrljaj…

To je bila istinska radost. Oslobađanje iz okova. Bijeg iz tamnice. Sve moje brige su nestale. Moja prsa su postala prostrana. Postala sam svjesna da je sa Allahom sve lahko.

Ja se možda  razlikujem  od većine vas koji ovo čitate, jer sam prvo stavila hidžab pa tek onda počela učiti vjeru. Da, imala sam neke osnove i uspostavljen namaz, ali ja čak nisam ni znali koji su propisi hidžaba. Zapravo, nisam znala da uopće postoje neki propisi.

Natovarena grijesima, molila sam Gospodara da mi pomogne, da olakša terete koji su bili natovareni na moja krhka, ljudska leđa, a On, Plemeniti, me je nadahnuo da pomislim da će hidžab biti najbolje rješenje. A i jeste, hidžab je bio najbolje rješenje.

Pokrila sam se onako kako sam viđala druge djevojke da se pokrivaju – hlače i tunika. Ukrašavala sam svoj hidžab, valjda jer sam jadna mislila da ću  ukrašenija biti draža Gospodaru,  neznajući da hidžab ne može biti ukras sam po sebi.  Vremenom sam napredovala.

Doslovno, hidžab je bio moja kapija u islam.

Dijelila sam svoju radost sa svima. Objašnjavala koliko me samo pokrivanje učinilo smjelijom i odlučnijom. Željela sam napredovati. Željela sam svima dati do znanja da je hidžab oslobađanje  a ne zatočeništvo, kao što mnogi misle. Moja mahrama me nije sputavala ni u čemu. Sve što sam zamislila postići, naravno što je u okvirima Šerijata, uspjela sam. I dan danas hrlim naprijed, sa mahramom i ubjeđenjem da je Allah na mojoj strani.

Od blagodati hidžaba jeste i to što se ljudi  preda mnom stide i ustručavaju se pričati svašta. Također, ne zovu me na mjesta koja ne dolikuju muslimanki. Elhamdulillah, olakšali su mi, pa ne moram objašnjavati da jednoj muslimanki nije mjesto svugdje.

I dan danas mojim bićem kolaju isti osjećaji. Ista, pa čak i veća ljubav prema hidžabu, prema Allahu, Uzvišenom, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Možda više ne pokazujem tako očito koliko uživam, koliko sam ponosna i koliko se radujem svakoj muslimanki koja se pokrije. Radujem se i onim muslimankama koje ne nose hidžab, a malo im treba. Možda neka od njih, baš kao i ja što sam, traži bijeg od dunjalučkih briga i moli Allaha da joj otvori puteve. I razmišlja o hidžabu, kao rješenju. Ako si ti jedna od njih, mila moja sestrice, znaj da je hidžab najbolja zaštita. Ako te je Plemeniti Gospodar nadahnuo da razmišljaš o njemu, znaj da je to najbolje za tebe.

Dunjaluk prolazi, kao što vidiš. Neko se Allahu vrati mlad, a neko star. Mi ne znamo kad ćemo, ali barem se možemo pripremiti za taj povratak. Najbolje kako možemo – zaštitom, hidžabom. I dovom da Allah primi naš  ibadet nošenja hidžaba, koji bi mogao biti sebeb našeg ulaska u Džennet.

Suada.

Ako si zaboravila svoju svrhu na ovome svijetu,vrijeme je da se probudiš. Vrijeme je da se osvrneš oko sebe i pogledaš da ljudi odlaze na vječni počinak. Oni bliski tebi, i oni daleki. Svi se vraćaju Gospodaru, sa djelima koja su spremili tokom života. Jedni sretni, a drugi nesretni.

Vrijeme je da se trgneš. Da učiniš nešto za sebe i svoj Ahiret, jer ćeš se sigurno jednog dana kajati što nisi učinila više. A mogla si. Znaj da, ako se ne potrudiš, ne postaneš bolja, Allah će te zamijeniti. Na tvoje mjesto doći će ona koja će uraditi mnogo više nego ti. Bit ćeš zamijenjena, baš kao što je Allah jedne narode mijenjao drugim, koji su zapostavljali svoje uloge, činili grijehe, i na Zemlji nered sijali. I bit ćeš zaboravljena. Slava će pripasti onoj koja bude hrabrija. Koja će ignorisati lijenost.  Koja će znati da je njen cilj Džennet – prostan koliko nebesa i zemlja. I hrlit će mu, bespogovorno. Koristit će svaki mogući način, koji ti nisi iskoristila. Znam, i tvoj je cilj Džennet. Ali šta činiš da ostvariš svoj cilj? Put do Dženneta traži besprijekornost. I ustrajnost.Svjesna si da imaš mnoštvo različitih načina da dođeš do Dženneta. I vrijeme je da ih iskoristiš.

Kćerka si – čini dobročinstvo svoji roditeljima. Budi neumorna u tom dobročinstvu. Dovi za svoje roditelje. Čini im hizmet, koliko možeš. I budi sretna što imaš roditelje i priliku da im činiš dobro.

Supruga si – budi smiraj svome mužu. Radost njegovih očiju i njegovog srca. Ako nailaziš na poteškoće strpi se. Olakšanje sigurno, sa tegobom, dolazi. Sunce će zasijati nakon mnogo tmurnih dana. Budi uvjerena da te Allah voli, i da iza tog iskušenja dolazi velika nagrada, inšallah. Sigurno si slušala ili čitala priče sestara čijim su sebebom i dovom muževi postali bolji, u svakom pogledu. Pa  ne odustaj od dove. Njome ćeš, zasigurno, uljepšati i svoj i njegov život.

Majka si – budi uzor, najljepši, svojoj djeci. Ostavi iza sebe emanet, ponosit na svoju majku koja ih je naučila prvim riječima, prvim harfovima Kur'ana, prvim surama. Naučila ih živjeti islam. Naučila ih dovi koju će za tebe učiti.  Djeca su blagodat. Najljepši poklon dunjalučki. Uživaj u njemu, svaki dan. Budi zahvalna Allahu, Uzvišenom, što te počastio potomstvom, koje će jednog dana inšallah, biti prvaci. Hafizi. Učenjaci. Pomagači.

Sestra si svakoj muslimanki. Prijateljica njena. Budi joj podrška i podstrek. Imaj na umu da ćeš joj pomoći lijepom rječju i savjetom. Ne omalovažavaj njene stavove. Sakrij od ljudi njene greške pa će i Gospodar sakriti tvoje, onda kada bude najviše trebalo, na Sudnjem danu.

I žena si – budi kao pčelica, vrijedna, neumorna, koja od cvijeta pravi ukusni med. Lijek za ljude. Ostavi nešto iza sebe, po čemu ćeš ostati zapamćena. Imaš žene iz vremena poslanstva, kao najbolje uzore. Svaka je ostavila neki trag za sobom, koji ih čuva od zaborava. Uzor, kao i one, možeš biti i ti onima koje dolaze poslije tebe.

Tvoj hidžab je tvoja da'va, ne zaboravi. Gdje god se pojaviš, tvoj stav i tvoje dostojanstvo govore umjesto tebe. Hidžab te odgaja. Uljepšava tvoj ahlak. Zato nemoj da ga skrnaviš  javnim griješenjem. Sjeti se da si ogledalo Islama. Ako drugi krenu tvojim čistim putem, znaj da si uspjela. Ako pak krenu putem koji si zaprljala nosićeš i njihove grijehe napravljene tvojim sebebom.

Dostojanstveno se kreći ulicama dunjaluka. Ne zaboravi da je sve prolazno. Svaki tvoj korak naprijed, korak je koji vodi kraju. A na kraju – vječnost. Kakva će ti vječnost biti zavisi u čemu si potrošila dunjaluk. Vrijeme je tvoj imetak. Prikupljena zarada posljedica je utrošenog imetka. U šta si ti svoj imetak potrošila?

Dobro gledaj ko su tvoji uzori. Da li stremiš  prolaznom blještavilu ušiminkanih lica, koji će poslije javnog osmijehivanja ostati nasamo sa svojim ogoljelim dušama? Misliš li da su oni sretni kad ostave svoje maske po strani i suoče se sa stvarnim životom – problemima u braku, sa djecom, sa samim sobom.  Oni sigurno nisu sretni.

S druge strane tvoji su mogući uzori tvoje sestre u vjeri, u očima svijeta, jadne. Zamotuljane. A ustvari pobjednice. Upitaj ih da li su sretne? Upitaj ih koji im je najdraži trenutak u danu. Reći će ti – osamljivanje sa svojim Gospodarom. Na namazu. Uz Kur'an. Kada svi okovi dunjaluka padnu s pleća. Kada kičmu saviju i dugo na sedždi ostanu.

Paradoks ovog dunjaluka, zar ne, da si uzdignuta kad na sedždi plačeš? Kad misliš da riječi izgovaraš u prazno, a zapravo svaka riječ stiže na pravo mjesto. I ne samo riječ, već i uzdah. Svaki vapaj tvoga srca stiže do Onoga koji je njegov Vlasnik – Jedinog, Veličanstvenog, Vječnog, Allaha.

Neka te ne bude stid da ponosno uzvikneš da si muslimanka. Pogotovo danas kada su se hijene okupile da rastrgaju vjernička srca, kao da će na taj način oduzeti ljubav prema Allahu. Uspravno stani i svima reci da si ponos svojih roditelja, smiraj svome mužu, uzor svojoj djeci,  pouka svim  ljudima. I nemoj dozvoliti da budeš zamijenjena boljom. Budi najbolja.

Suada Husić