Moj Poslaniče, pitam se jesi li znao, dok si Allahu na sedždi plakajuć’ za ummet dovio, da će te danas tvoj ummet na cjedilu ostaviti? Dušmani su na tvoje ime klevetu bacili i mubarek lice tvoje su karikaturama ismijali. A ti se nisi štedio. Tvoje se tijelo nije odmaralo, zbog nas si se trudio. Da budemo tu gdje smo. Nas – dvije milijarde. Elhamdulillah.

Samo, nisu oni Poslaniče svjesni da je Allah, Uzvišeni pomen na tebe visoko uzdigao. Da je On, Sveznajući, odredio da uz Njegovo ime i tvoje spominjemo. Svaki dan, izgovarajući – La ilahe ilallah Muhammedu resulullah. Poruka je ovo njima, da nikom osim sebi naškoditi neće.

I da si danas među nama, znam da ne bi zamjerio. Sve uvrede bi prebolio, kao onda na Taifu, i Allaha bi za uputu svoga ummeta molio. Jer si Allahov miljenik. Njegov najdraži rob. A ko to može Allahu mio biti i sa trunom oholosti u grudima?

Najdraži učitelju, iz života tvoga pouke uzimamo, i uzorom te zovemo, jer ništa drugo do uzora nisi. Svijetla tačka u historiji čovječanstva si. Mnogi su o tebi najljepše rekli. Mada, to nama ništa ne znači. I da ništa nisu rekli, mi znamo ko si i koliko vrijediš. Svjetovima kao milost poslan si.

Šefa'atu tvome se nadamo, jer si naš zagovornik na Sudnjem danu, inšallah. Jedini, koji ćeš toga dana, Gospodara Svjetova moliti za svoj ummet. Za nas, Poslaniče, voljeni.

Pa kako da te nakon ovoga ne volimo? Kako da te ne slijedimo? Kako da se opiremo kada čujemo da si nešto, Allahovom voljom, naredio ili zabranio?

A ima nas…

Koji kažemo da te volimo a salavate ne donosimo kad tvoje ime u razgovoru spomenemo.  Dozvoljavamo da se prosipa krv muslimanska i to mirno posmatramo, a rekao  si da je čast vjernika  kod Allaha veća od časti Kabe, njegov imetak, krv. Čitamo  hadis “Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene robe, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje!”, i ipak nastavljamo da radimo suprotno?

Poslaniče voljeni, dio smo ummeta tvoga. Ti si plakao za nas, a mi smo danas ovakvi… Razjedinjeni, iako si oporučio da smo mi muslimani zidovi jedne zgrade, da smo jedno tijelo…

Ima nas…

Tvojim stopama idemo i sunnetom se tvojim kitimo, bez obzira na sve. Voljela bih, Poslaniče, i takve da nas vidiš. Da budeš ponosan. Na svoju braću koji te nisu vidjeli, a vole te, više i od sebe samih. Jer boljeg od tebe ne upoznasmo.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje, pa rekao: “Es-selamu alejkum, boravište naroda koji vjeruje, i mi ćemo vam se, inšallah, pridružiti. Volio sam da smo vidjeli našu braću.” Rekoše: “Nismo li mi tvoja braća, o Allahov Poslaniče?” “Vi ste moji ashabi, a moja braća su oni koji još nisu došli na ovaj svijet.” Rekoše: “Kako ćes poznati one koji još nisu došli, od tvog ummeta, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Reci mi, kada bi čovjek imao konje s bijelim biljegom na čelu, da li bismo ih mogli prepoznati među potpuno crnim konjima?” Rekoše: “Mogli bismo, Allahov Poslaniče.” On reče: “Naša će braća doći svijetlih (bijelih) lica i čisti od abdesta, a ja ću ih predvoditi na Havd (vrelo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem). Od mog Vrela neki ljudi će biti odgonjeni kao što se odgone izgubljene deve. Dozivat ću ih: ‘Dođite ovamo!’ – no bit će mi rečeno: ‘Promijenili su se, doista, poslije tebe, o Poslaniče’ – a ja ću im kazati: ‘Daleko bili, daleko bili!’” (Hadis bilježi imam Muslim, Ibn Madže, Malik, Ahmed, El-Nesai i drugi)

Suada Husić