Kad ovaj grad utone u san,
jedne će usne šaputati imena voljenih,
Onome koji voli.
Bez rime i melodije.
Sa strahopoštovanjem.
Nadom.
I ubjeđenjem,
da nijedna dova neće ostati neuslišana.
Sretni su oni čije ime spomene u dovi
onaj koji na tle pada.
Sedždu čini Rabbu
Neovisnom. Jedinome.
Koji voli da mu se dovom obraćaju.
I da traže.
Pa da im da i više.

Suada