Pokušala sam puno puta da vam pokažem, da vam približim, da vam uljepšam ovu smirenost, ovu milost.

Pokušala sam. Bezuspješno. Možda vam je srce i htjelo da čuje pa da se raduje, ali je nefs pobijedio.  Na kraju sam pustila. Ne vrijedi, rekoh, ovako. Okrenula sam se od vas, otišla u drugi, čvršći zagrljaj. U zagrljaj Islama. Ponašanje je najbolja da'wa,i tako sam pokušala, ali opet ste me osudile, rekavši da sam radikalna. Pa, kad bolje razmislim, jesam. Radikalna sam u ljubavi prema Jedinome Gospodaru i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, našem najboljem učitelju. Ovaj me radikalizam naučio da je pokornost Uzvišenom Allahu bolja i ispravnija od pokornosti strastima i dunjaluku. Naučio me je da su stope najboljeg čovjeka, koji je koračao planetom, stope koje treba slijediti. Ali vam to ne rekoh. Na trenutak se pobojah da ćete pogrešno shvatiti. Uglavnom „radikalizam“ i „ljubav“ kod nas danas ne idu skupa.

I ne pravim se ja bolja od vas, Allah zna najbolje. Sad bih mogla opet sa vama noćima pričati i biti ona ista. Ustvari, nisam se ni promijenila, još uvijek sam “ona ista”, samo sam okupana milošću. Ništa se nisam promijenila. Vi ste promijenile svoje gledište. Lakše je s masom osuđivati, nego sjesti pa razmisliti.

I ja sam činila greške koje insan ne bi oprostio, ali Allah je Onaj koji prima pokajanje i Onaj koji prašta. Et-Tevab. El-Gaffar. Povratak Njemu je najveća pobjeda na dunjaluku. To zna srce koje je iskušano pa spašeno. Prošlo je ono mnoge osude i presude. Valjda zbog dobro uvriježene rečenice, koju prihvatismo kao nepobitnu činjenicu, da vuk dlaku mijenja ali ćud nikad. Ne znam. Možebit’ da je i tako. Ali, pokazuje li svako od nas tu pravu ćud? Ili smo se „oklopili“ oklopima dunjalučkim pa ne damo da istina uzme zraka. Da se nadiše slobode. Ne damo sebi da mislimo. Razmislimo. I kažemo što vidimo. Sami smo sebi to zabranili, kad smo nefs svoj da caruje pustili. Pa slobodom nazvasmo sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodismo se okova okovima. I šejtana prokletog uzesmo za prijatelja. Neprijatelja. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinili, i tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

…

Možda jednom shvatite zašto sam umjesto noćnog izlaska izabrala sedždu i zašto sam umjesto šminke izabrala abdest. Zašto noću, kad se vi vraćate iz „života“, ja tek polazim u „život“, pred svoga Gospodara. Možda shvatite. Izabrah, voljom Plemenitog, prigrliti nešto vječnije a ne prolazni dunjaluk. A svi znamo da će proći. Vidimo. Svaki dan nas nestaje pomalo. Propadamo. Zemlji se vraćamo, tamo gdje smo počeli.

Nisu me pokolebala ismijavanja prolaznika. Nasmijaše me mnogi kad upitaše da li se mahrama može prestati voljeti pa skinuti, kad dosadi. A ne znaju oni da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22) I pitaju. Ispituju. I čude se otkud ja u svemu tome. A ja slobodna i smirena zahvaljujem Allahu  na blagodatima svim.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan.

Shvatit ćete sigurno jednom.  A molim Allaha da tad ne bude kasno. Amin.

Suada.

Hvala Allahu, koji nas je uputio na pravi put, koji nas je počastio pruživši nam šansu da budemo od stanovnika Dženneta, i odredio da budemo sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zasigurno svako od nas ima svoju priču o povratku u islam. Onu lijepu ili, u našim očima, manje lijepu. Iskušenje, koje nam Allah, Poznavalac javnog i tajnog, dadne da bismo očvrsnuli, naučili i postali bolji vjernici. Allahu ekber.

Svim iskušanim, koji bi možda u teškim trenucima pokleknuli i odustali od svoje borbe ka Allahovom zadovoljstvu, želim ispričati jednu od životnih priča Sada ibn Ebi Vekasa. Ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je među prvima primio islam. Njome nas sve samo želim podstaknuti na dalju borbu, jer Allah ne ostavlja na cjedilu svoje iskrene robove, koji streme Njegovoj ljubavi.

Sad ibn Ebi Vekas u svome plemenu bio je poznat po izrazitom dobročinstvu prema svojoj majci. Nakon primanja islama, njegova majka čuvši za njegovu „novu“ vjeru, zarekla se da neće jesti niti piti, ukoliko se Sad  ne vrati vjeri svojih predaka. Sad, znajući da je islam prava vjera, majku nije poslušao, ali ju je obilazio svaki dan i na lijep način postupao sa njom. Donosio joj je nešto hrane i pića i  tražio  da odustane od svoje nakane kako ne bi naštetila zdravlju. Međutim, majka je bila uporna i čvrsta u svojoj odluci, te nije odustajala. Nakon nekoliko dana nekonzumiranja ni hrane ni vode, počela je slabiti. Ponavljala je zakletvu da neće ništa ni pojesti ni popiti, makar i umrla, sve dok njen sin ne odbaci svoju vjeru. Tada joj je Sad ibn Ebi Vekas odlučno rekao: „O, majko, ja tebe zaista toliko volim, ali više volim Allaha i Njegovog Poslanika. Tako mi Allaha, kad bi ti imala hiljadu duša pa ti jedna duša iza druge izlazila, ja opet ne bih svoju vjeru napustio!“ čuvši te riječi i vidjevši odlučnost kojom je Sad to rekao, odustade od svoje zakletve i poče jesti.

Nismo li se svi u nekom trenutku susreli sa ovakvim ili sličnim slučajevima u našim porodicama? Nismo li se naslušali zakletvi i prijetnji od svojih bližnjih? Nisu li one sve bile samo prazne riječi? A zašto? Kada naši najbliži, a najčešće roditelji, vide odlučnost u našim očima, primijete je u našim srcima i dobiju potvrdu sa naših usana, popuštaju. Jer svjesni su Istine kojoj težimo, priznali to oni ili ne.

Vjerujem da većina roditelja na ovaj način ispoljava neku vrstu brige. Strah od nečeg, što im je strano ili nedovoljno objašnjeno. U tom slučaju mi imamo pune ruke posla. Najprije s osloncem na Uzvišenog Allaha, a zatim sa dobročinstvom prema roditeljima i na koncu sa znanjem.

Pitam se, subhanallah, kakav bi naš uspjeh bio, kada bismo se ovako odlučno držali svoje vjere i onoga na čemu je bio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?

I Sad ibn Ebi Vekas, sigurno nije jedini ashab koji je izašao kao pobjednik nad iskušenjem koje mu je Allah dao da vidi kako će on postupiti.

Priče ashaba, radijallahu anhum, i jesu došle do nas da, primjerom, vidimo njihovu ljubav prema islamu, Gospodaru i Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Sad se oslonio na Allaha, Plemenitog i Njegovu pomoć i bio je siguran da će uspjeti.

Zato, ne posustajmo pred dunjalukom. Borimo se. Koliko god je potrebno, istinski oslonivši se na Allaha. Njegova pomoć je uvijek bliža nego što mi i mislimo.

Priča Sada ibn Ebi Vekasa bila je razlog da napišem ovaj tekst, a sutra, Allah najbolje zna, možda upravo vaša borba bude razlog pisanja mnogih priča. Kao savjet i primjer onima kojima fali samo jedan korak do uspjeha.

Ostavimo samo najbolje primjere iza sebe.

Suada.