Poruka ljubavi

0

Pokušaš li uloviti ljubav, nećeš uspjeti.
Ne zato što će ti uzmaći,
već zato što se kao takva nikad neće ni pojaviti.
Ljubav se ne lovi. Ljubav se ne čeka.
Niti se traži. Ne kod ljudi.

Ljubav je dar. Od Allaha. Od Onoga koji voli.
I daje je onda kad ti je potrebna, a ne kad ti hoćeš.
A ne znaš kad je to, jer želja je osjećaj, a osjećaj vara.
Ali Gospodar tvoga srca zna, jer njime upravlja.
Dat će ti ljubav onog trenutka kad je lijek.
Ne lijek za tugu, niti za bol,
već lijek za ostatak života.
Bit ćeš njome počašćena,
čak i kad misliš da ti nije potrebna,
jer Allah zna…

Ljubav je spas tvojoj duši.
Spas od ravnodušnosti
kojoj je sklona a nije joj prirodna.
To ne razumiju svi,
čak ni oni njome počašćeni,
jer individualna je. Tvoja.
Tebi svojstvena. Tebi poklonjena.
Po mjeri tvoga srca skrojena.
Tvoja sloboda.
Pa oslobodi se. U ljubavi uživaj.
I ne zaboravi
da Allah te voli.

Suada

Noć(i) želja

2

“A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na pravom putu.”

Milostivi. Koji sve vidi i sve čuje, Onaj čije je znanje beskrajno. Koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost. Koji je izvor  smirenosti i spasa, Stvoritelj, Opskrbitelj, Onaj koji mnogo poklanja – da li je moguće da baš On, Uzvišeni Gospodar, ispunjava želje samo jednu noć u godini?

Allahova veličina je neizmjerna, On je El-‘Azim. Stvorio nas je u najljepšem obliku, dao nam razum i u Kur'anu nas je oslovio kao one koji su razumom obdareni. Subhanallah. Pa jel moguće da baš mi, opisani kao takvi, imamo toliko nisko mišljenje o Uzvišenom Allahu, Gospodaru svih svjetova, Gospodaru onoga što mi ne vidimo, niti to možemo pojmiti?

Nismo li mi, muslimani, obradovani sedždom – mjestom gdje smo najbliži Onome čiji se Arš nalazi iznad sedam nebesa? Mjestom gdje se dove primaju. A sa koliko sedždi dnevno smo počašćeni? Nismo li mi, razumom obdareni, počašćeni namazom u noći, kada Uzvišeni Allah silazi na prvo nebo i pita – „Ima li ko šta da traži pa da mu dam?“ Svaku noć. Allahu ekber! Treba li nam onda uopće bilo kakva noć u kojoj se želje ispunjavaju, kad nam je Allah, dželle ve'ala, dao da svaku noć svoje želje Njemu predočimo pa da ih On ispuni, jer je On El-Mu'min – Onaj koji potvrđuje obećanje i daje sigurnost.

Nije li nas El-Vedud počastio ramazanom, sehurima, iftarima i rekao da se dova postača pred iftar ne odbija? A šta je dova? Želja, zar ne?

Jesmo li zaboravili da se dove(želje) putnika ne odbijaju? Niti se odbijaju one koje se izreknu dok se Allahova milost, putem kiše, spušta na zemlju. Allahu ekber. Allahu ekber. Allahu ekber.

“Allah oslobađa određeni broj Svojih robova od Vatre svake noći” (Tirmizi, Ibn Madže, Ahmed, hadis hasen, Sahihu Džami`a, 759, Albani)

Može li nam nakon ovoga podsjećanja i pasti na pamet da postoji samo jedna određena noć u godini za ispunjavanje naših želja?!

Ne mogu reći da me ne boli ta laž i potvora na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zbog hadisa o tzv. noći želja koji se kolaju po portalima i stranicama, ali ono što me od toga više boli jeste činjenica da je naše mišljenje o Allahu manjkavo. Pa zar naš Uzvišeni Gospodar, koji nam je sve podredio, može za naše želje biti dostupan samo jednom u godini? Zar to nije negiranje Njegove Uzvišenosti i Plemenitosti i svih osobina kojima je On Sebe Uzvišeni opisao?

“Zaista Allah dželle ve'ala, drži Svoju ruku ispruženu tokom cijele noći, primajući pokajanje onih koji su griješili danju, a danju pruža ruku, primajući pokajanja onih koji su griješili noću, sve dok sunce ne izađe sa zapada (kao jedan od predznaka Sudnjeg dana).“

Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je tvoj Gospodar živ i plemenit, stidi se Svoga roba kad Mu digne ruke da ih vrati prazne.” (Ebu Davud, Et-Tirmizi, i Ibn Madže).

U hadisi-kudsijju Uzvišeni veli: “Najdraže čime mi se Moj rob može približiti jesu farzovi, ono što sam mu naredio. Moj rob se Meni neprestano približava nafilama – dobrovoljnim ibadetima, sve dok ga ne zavolim, a kada ga zavolim, njegova ljubav prema Meni prevlada pa njegov sluh, kojim sluša, bude samo radi Mene; ruka njegova kojom prihvata, čini to samo radi Mene; noga njegova kojom korača, korača samo radi Mene. Ako od Mene nešto zatraži, Ja mu udovoljim, a ako se Meni utječe, Ja ga zaštitim.”

Razlog pisanja ovog teksta nije rasprava i dokazivanje. Razlog pisanja ovog teksta jeste da podsjetim i sebe i vas da nas Allah, subhanehu ve te'ala, nikada, ni koliko treptaj oka, ne ostavlja same i da On, Plemeniti, svakodnevno ispunjava naše želje i potrebe.

On, Milostivi, ne treba nas, mi trebamo Njega, Uzvišenog. Pomislimo samo šta bi samo bilo sa nama da jedan dan opskrbe nemamo. Da jedan dan izgubimo sve što imamo, svaku Allahovu blagodat. Da li je za naše potrebe dovoljna samo jedna noć u godini?! Razumom obdaren insan će razmisliti, i shvatiti da mu nije potrebna nikakva posebna noć, atmosfera, ceremonija za obraćanje svome Uzvišenom Gospodaru, osim da digne ruke i dovi. Iskreno, iz sveg srca. U svako doba dana i noći.  Umjesto lažnih predaja o tzv. noći želja, Allah nas je obradovao boljim- svaka noć nam može biti ona u kojoj se naše želje ispunjavaju.

Suada

Dova

1

Kad ovaj grad utone u san,
jedne će usne šaputati imena voljenih,
Onome koji voli.
Bez rime i melodije.
Sa strahopoštovanjem.
Nadom.
I ubjeđenjem,
da nijedna dova neće ostati neuslišana.
Sretni su oni čije ime spomene u dovi
onaj koji na tle pada.
Sedždu čini Rabbu
Neovisnom. Jedinome.
Koji voli da mu se dovom obraćaju.
I da traže.
Pa da im da i više.

Suada

Iz tmina na svjetlo

0

Odgajana sam da volim Allaha i da  sve što mi treba tražim od Njega Uzvišenog. Odgajana sam da treba klanjati, ali, iako su babo i mama bili na namazu, mene i braću nisu učili važnosti namaza u islamu. Tako da sam kao dijete tražila načine da ne klanjam.
Sve do gimnazije. Mogu reći da sam se tek tada susrela sa nekim haramima, koji su me slamali. Nisam mogla vjerovati da se to dešava oko mene, da osobe svjesno čine grijehe, bez stida… Počela sam se bojati blizine Sudnjeg dana za koji nisam ništa pripremila. Iz tog staha počela sam klanjati. Neredovno, ali nekako sam se tješila da barem nešto imam spremno za Sudnji dan.
Godine su prolazile. Na fakultetu sam uredovnila namaz, ali grijesima se nisam mogla oduprijeti. Izlasci, koncerti, društvo s jedne strane, a namaz koji nisam zapostavljala s druge strane.
Falilo mi je nešto u životu, osjećala sam tegobu toliko da sam molila Allaha da mi pomogne. Allahov odgovor na moje molbe bio je da osjetim potrebu za hidžabom. Mislila sam, ako se pokrijem, onda ću se odmaći od grijeha sa kojim se sada borim. I bila sam u pravu.
Iz čista mira sam rekla da se želim pokriti. I to sam i učinila. Tek tada je počeo moj novi život, i tada sam zaista počela učiti o islamu. Istinski, s ljubavlju, upijala sam znanje. Odlasci na halke, na javne tribine u BKC-u, čitanje islamske literature bili su potpuno nova dimenzija za mene. Mogu reći da je hidžab postao moja krila sa kojim sam se vinula u visine i pobjegla od niskih dunjalučkih prohtjeva. Elhamdulillah.
Hvala Allahu roditelji mi nikad nisu pravili probleme. Možda su se na početku bojali da je to neka prolazna faza. No, vremenom su shvatili da sam ja postala ja sa hidžabom. Nekoliko mjeseci kasnije, i moja mama je stavila hidžab, elhamdulillah.
Mogu reći da je moj hidžab bio prekretnica da se u mojoj porodici  počne više učiti o islamu i da se krenu baštiniti istinske vrijednosti.
Hvala Allahu koji nas je iz tmina izveo na svjetlo.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan

4

 

Pokušala sam puno puta da vam pokažem, da vam približim, da vam uljepšam ovu smirenost, ovu milost.

Pokušala sam. Bezuspješno. Možda vam je srce i htjelo da čuje pa da se raduje, ali je nefs pobijedio.  Na kraju sam pustila. Ne vrijedi, rekoh, ovako. Okrenula sam se od vas, otišla u drugi, čvršći zagrljaj. U zagrljaj Islama. Ponašanje je najbolja da'wa,i tako sam pokušala, ali opet ste me osudile, rekavši da sam radikalna. Pa, kad bolje razmislim, jesam. Radikalna sam u ljubavi prema Jedinome Gospodaru i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, našem najboljem učitelju. Ovaj me radikalizam naučio da je pokornost Uzvišenom Allahu bolja i ispravnija od pokornosti strastima i dunjaluku. Naučio me je da su stope najboljeg čovjeka, koji je koračao planetom, stope koje treba slijediti. Ali vam to ne rekoh. Na trenutak se pobojah da ćete pogrešno shvatiti. Uglavnom „radikalizam“ i „ljubav“ kod nas danas ne idu skupa.

I ne pravim se ja bolja od vas, Allah zna najbolje. Sad bih mogla opet sa vama noćima pričati i biti ona ista. Ustvari, nisam se ni promijenila, još uvijek sam “ona ista”, samo sam okupana milošću. Ništa se nisam promijenila. Vi ste promijenile svoje gledište. Lakše je s masom osuđivati, nego sjesti pa razmisliti.

I ja sam činila greške koje insan ne bi oprostio, ali Allah je Onaj koji prima pokajanje i Onaj koji prašta. Et-Tevab. El-Gaffar. Povratak Njemu je najveća pobjeda na dunjaluku. To zna srce koje je iskušano pa spašeno. Prošlo je ono mnoge osude i presude. Valjda zbog dobro uvriježene rečenice, koju prihvatismo kao nepobitnu činjenicu, da vuk dlaku mijenja ali ćud nikad. Ne znam. Možebit’ da je i tako. Ali, pokazuje li svako od nas tu pravu ćud? Ili smo se „oklopili“ oklopima dunjalučkim pa ne damo da istina uzme zraka. Da se nadiše slobode. Ne damo sebi da mislimo. Razmislimo. I kažemo što vidimo. Sami smo sebi to zabranili, kad smo nefs svoj da caruje pustili. Pa slobodom nazvasmo sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodismo se okova okovima. I šejtana prokletog uzesmo za prijatelja. Neprijatelja. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinili, i tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

Možda jednom shvatite zašto sam umjesto noćnog izlaska izabrala sedždu i zašto sam umjesto šminke izabrala abdest. Zašto noću, kad se vi vraćate iz „života“, ja tek polazim u „život“, pred svoga Gospodara. Možda shvatite. Izabrah, voljom Plemenitog, prigrliti nešto vječnije a ne prolazni dunjaluk. A svi znamo da će proći. Vidimo. Svaki dan nas nestaje pomalo. Propadamo. Zemlji se vraćamo, tamo gdje smo počeli.

Nisu me pokolebala ismijavanja prolaznika. Nasmijaše me mnogi kad upitaše da li se mahrama može prestati voljeti pa skinuti, kad dosadi. A ne znaju oni da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22) I pitaju. Ispituju. I čude se otkud ja u svemu tome. A ja slobodna i smirena zahvaljujem Allahu  na blagodatima svim.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan.

Shvatit ćete sigurno jednom.  A molim Allaha da tad ne bude kasno. Amin.

Suada.

Svim iskušanim – priča Sada ibn Ebi Vekasa

4

Hvala Allahu, koji nas je uputio na pravi put, koji nas je počastio pruživši nam šansu da budemo od stanovnika Dženneta, i odredio da budemo sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zasigurno svako od nas ima svoju priču o povratku u islam. Onu lijepu ili, u našim očima, manje lijepu. Iskušenje, koje nam Allah, Poznavalac javnog i tajnog, dadne da bismo očvrsnuli, naučili i postali bolji vjernici. Allahu ekber.

Svim iskušanim, koji bi možda u teškim trenucima pokleknuli i odustali od svoje borbe ka Allahovom zadovoljstvu, želim ispričati jednu od životnih priča Sada ibn Ebi Vekasa. Ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je među prvima primio islam. Njome nas sve samo želim podstaknuti na dalju borbu, jer Allah ne ostavlja na cjedilu svoje iskrene robove, koji streme Njegovoj ljubavi.

Sad ibn Ebi Vekas u svome plemenu bio je poznat po izrazitom dobročinstvu prema svojoj majci. Nakon primanja islama, njegova majka čuvši za njegovu „novu“ vjeru, zarekla se da neće jesti niti piti, ukoliko se Sad  ne vrati vjeri svojih predaka. Sad, znajući da je islam prava vjera, majku nije poslušao, ali ju je obilazio svaki dan i na lijep način postupao sa njom. Donosio joj je nešto hrane i pića i  tražio  da odustane od svoje nakane kako ne bi naštetila zdravlju. Međutim, majka je bila uporna i čvrsta u svojoj odluci, te nije odustajala. Nakon nekoliko dana nekonzumiranja ni hrane ni vode, počela je slabiti. Ponavljala je zakletvu da neće ništa ni pojesti ni popiti, makar i umrla, sve dok njen sin ne odbaci svoju vjeru. Tada joj je Sad ibn Ebi Vekas odlučno rekao: „O, majko, ja tebe zaista toliko volim, ali više volim Allaha i Njegovog Poslanika. Tako mi Allaha, kad bi ti imala hiljadu duša pa ti jedna duša iza druge izlazila, ja opet ne bih svoju vjeru napustio!“ čuvši te riječi i vidjevši odlučnost kojom je Sad to rekao, odustade od svoje zakletve i poče jesti.

 

Nismo li se svi u nekom trenutku susreli sa ovakvim ili sličnim slučajevima u našim porodicama? Nismo li se naslušali zakletvi i prijetnji od svojih bližnjih? Nisu li one sve bile samo prazne riječi? A zašto? Kada naši najbliži, a najčešće roditelji, vide odlučnost u našim očima, primijete je u našim srcima i dobiju potvrdu sa naših usana, popuštaju. Jer svjesni su Istine kojoj težimo, priznali to oni ili ne.

Vjerujem da većina roditelja na ovaj način ispoljava neku vrstu brige. Strah od nečeg, što im je strano ili nedovoljno objašnjeno. U tom slučaju mi imamo pune ruke posla. Najprije s osloncem na Uzvišenog Allaha, a zatim sa dobročinstvom prema roditeljima i na koncu sa znanjem.

Pitam se, subhanallah, kakav bi naš uspjeh bio, kada bismo se ovako odlučno držali svoje vjere i onoga na čemu je bio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?

I Sad ibn Ebi Vekas, sigurno nije jedini ashab koji je izašao kao pobjednik nad iskušenjem koje mu je Allah dao da vidi kako će on postupiti.

Priče ashaba, radijallahu anhum, i jesu došle do nas da, primjerom, vidimo njihovu ljubav prema islamu, Gospodaru i Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Sad se oslonio na Allaha, Plemenitog i Njegovu pomoć i bio je siguran da će uspjeti.

Zato, ne posustajmo pred dunjalukom. Borimo se. Koliko god je potrebno, istinski oslonivši se na Allaha. Njegova pomoć je uvijek bliža nego što mi i mislimo.

Priča Sada ibn Ebi Vekasa bila je razlog da napišem ovaj tekst, a sutra, Allah najbolje zna, možda upravo vaša borba bude razlog pisanja mnogih priča. Kao savjet i primjer onima kojima fali samo jedan korak do uspjeha.

Ostavimo samo najbolje primjere iza sebe.

 

Suada.

Volimo te, a nismo te vidjeli Poslaniče

1

Moj Poslaniče, pitam se jesi li znao, dok si Allahu na sedždi plakajuć’ za ummet dovio, da će te danas tvoj ummet na cjedilu ostaviti? Dušmani su na tvoje ime klevetu bacili i mubarek lice tvoje su karikaturama ismijali. A ti se nisi štedio. Tvoje se tijelo nije odmaralo, zbog nas si se trudio. Da budemo tu gdje smo. Nas – dvije milijarde. Elhamdulillah.

Samo, nisu oni Poslaniče svjesni da je Allah, Uzvišeni pomen na tebe visoko uzdigao. Da je On, Sveznajući, odredio da uz Njegovo ime i tvoje spominjemo. Svaki dan, izgovarajući – La ilahe ilallah Muhammedu resulullah. Poruka je ovo njima, da nikom osim sebi naškoditi neće.

I da si danas među nama, znam da ne bi zamjerio. Sve uvrede bi prebolio, kao onda na Taifu, i Allaha bi za uputu svoga ummeta molio. Jer si Allahov miljenik. Njegov najdraži rob. A ko to može Allahu mio biti i sa trunom oholosti u grudima?

Najdraži učitelju, iz života tvoga pouke uzimamo, i uzorom te zovemo, jer ništa drugo do uzora nisi. Svijetla tačka u historiji čovječanstva si. Mnogi su o tebi najljepše rekli. Mada, to nama ništa ne znači. I da ništa nisu rekli, mi znamo ko si i koliko vrijediš. Svjetovima kao milost poslan si.

Šefa'atu tvome se nadamo, jer si naš zagovornik na Sudnjem danu, inšallah. Jedini, koji ćeš toga dana, Gospodara Svjetova moliti za svoj ummet. Za nas, Poslaniče, voljeni.

Pa kako da te nakon ovoga ne volimo? Kako da te ne slijedimo? Kako da se opiremo kada čujemo da si nešto, Allahovom voljom, naredio ili zabranio?

A ima nas…

Koji kažemo da te volimo a salavate ne donosimo kad tvoje ime u razgovoru spomenemo.  Dozvoljavamo da se prosipa krv muslimanska i to mirno posmatramo, a rekao  si da je čast vjernika  kod Allaha veća od časti Kabe, njegov imetak, krv. Čitamo  hadis “Ne zavidite jedni drugima, nemojte lažno povećavati jedni drugima cijene robe, ne mrzite se, ne okrećite jedni drugima leđa, nemojte se jedni drugima nametati u kupoprodaji i budite, Allahovi robovi, braća. Musliman je brat muslimanu: ne čini mu nasilje, ne ostavlja ga na cjedilu, ne laže ga, ne omalovažava ga. Bogobojaznost je ovdje!”, i ipak nastavljamo da radimo suprotno?

Poslaniče voljeni, dio smo ummeta tvoga. Ti si plakao za nas, a mi smo danas ovakvi… Razjedinjeni, iako si oporučio da smo mi muslimani zidovi jedne zgrade, da smo jedno tijelo…

Ima nas…

Tvojim stopama idemo i sunnetom se tvojim kitimo, bez obzira na sve. Voljela bih, Poslaniče, i takve da nas vidiš. Da budeš ponosan. Na svoju braću koji te nisu vidjeli, a vole te, više i od sebe samih. Jer boljeg od tebe ne upoznasmo.

Prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, došao na mezarje, pa rekao: “Es-selamu alejkum, boravište naroda koji vjeruje, i mi ćemo vam se, inšallah, pridružiti. Volio sam da smo vidjeli našu braću.” Rekoše: “Nismo li mi tvoja braća, o Allahov Poslaniče?” “Vi ste moji ashabi, a moja braća su oni koji još nisu došli na ovaj svijet.” Rekoše: “Kako ćes poznati one koji još nisu došli, od tvog ummeta, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Reci mi, kada bi čovjek imao konje s bijelim biljegom na čelu, da li bismo ih mogli prepoznati među potpuno crnim konjima?” Rekoše: “Mogli bismo, Allahov Poslaniče.” On reče: “Naša će braća doći svijetlih (bijelih) lica i čisti od abdesta, a ja ću ih predvoditi na Havd (vrelo Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem). Od mog Vrela neki ljudi će biti odgonjeni kao što se odgone izgubljene deve. Dozivat ću ih: ‘Dođite ovamo!’ – no bit će mi rečeno: ‘Promijenili su se, doista, poslije tebe, o Poslaniče’ – a ja ću im kazati: ‘Daleko bili, daleko bili!’” (Hadis bilježi imam Muslim, Ibn Madže, Malik, Ahmed, El-Nesai i drugi)

 

Suada Husić

Muslimanko,čuvaj svoj hidžab

1

Danas je, muslimanko, tvoj hidžab put džihada. Ne posustaj u toj borbi. Čuvaj ovaj poklon. Čuvaj ga čvrsto, jer dar je od Allaha tebi i meni. I ustraj. Ne daj da ti komadić po komadić od odjeće dostojanstva otkidaju. Ne zarad mode. Jer ona je prolazna, a Džennet je prostran. Hrli njemu. Hrli Allahovom zadovoljstvu.

Pokrij ramena i prsa svoja. I podbradak. Rukave do zgloba svuci i hlače zaboravi. Jer je tako ljepše i bolje po nas. Sigurno je i teže, ali znaj da je to borba u kojoj će ti Allah, El-Fettah – koji rješava sve vrste teškoća i problema, pomoći i kao pobjednicu izdići.

Ustraj i ostani bedem čvrsti. Postojana i samo Allahu pokorna.

Ne daj šejtanu da slavi, kad si već odlučila i svijetu usprkosila, pa odjeću pokornosti obukla. Ne daj mu da se raduje kada pokuša da te nagovori da oskrnaviš od farza. On, prokletnik, prijatelj nam nije, već je oholnik, od Allaha mu je obećanje vječni Džehennem.

Ne vjeruj ni Zapadu kad ti kaže da manekenka pod hidžabom možeš biti, ili reperica, ili neka tamo muzičarka. Ne, to ne pristaje muslimanki. Nije ni od sunneta. To je čista zabluda. Kada pred Allahom budemo stajale i budemo pitane zašto smo svoj hidžab upropastile, ni moda ni Zapad kao izgovor neće prihvaćeni biti.

I znaj da si lijepa. Najljepše oči imaš. Oči koje gledaju ispred sebe, a ne  ono što ih se ne tiče. I najljepše lice, lice muslimanke, porumenilo od stida. Zato ti šminka ne treba, jer je stid, prvenstveno od Uzvišenog Gospodara, najbolja šminka. Tebi ne pristaje ni previše govora a ni smijeha. To su stvari koje umrtvljuju srce. Ni gibet, niti prenošenje tuđih riječi, a tak miješanje sa muškarcima nije ono čime se muslimanka treba okititi. Okiti se samo najljepšim osobinama, po uzoru na naše plemenite majke vjernika. I traži znanje, jer se najviše Allaha boje, od robova Njegovih,učeni.

Ne pišem ti ovo, sestrice, da ti dijelim kritike i nalazim ti mahane. Ni sama od mahana nisam čista. Ja ti ovo jer te volim. Da si i na kraju svijeta, ja te opet volim, kao sestru po vjeri.

Nadajući se Džennetu i tebe želim tamo vidjeti. A opet, ko zna, možda tvoja ruka bude ona koja će mene povesti u Džennet, i spasiti me Allahovom milošću, od vječne vatre.

Suada.

Hidžab, moja sloboda

2

Sjećam se kad sam se pokrila. Bilo je to prije više od četiri godine. Ustvari, skoro pet. Februar, petnaesti. Najljepši dan. Najsunčaniji i  najsvjetliji – u mome srcu. Iako, realno ne znam kakvo je zaista bilo vrijeme. Nije bilo ni bitno kad sam ja nosila proljeće u svojoj duši. Letjela sam gradom taj dan. Milovalo me Sarajevo, kao nikad do tad. Divilo se mome hidžabu. Mojoj kruni na dunjaluku, i na Ahiretu, inšallah.

 

Kao da su se i svi ostali radovali mom proljeću. Kao da su mi čestitali na uspjehu. Na pobjedi nad šejtanom. Oh, kako je lijepo biti pokriven odjećom stida, onom koju je Uzvišeni Gospodar  propisao.

Na svakom koraku primijećivala sam pokrivene sestre. Selamile su me i kao da su mi svojim osmijehom davale do znanja da i one znaju da je to moj prvi dan sa hidžabom.

Tad sam zavoljela cijeli dunjaluk. U mome srcu je bilo mjesta za sve one koji vole Allaha, subhanehu ve te'ala, i Njegovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mogla sam zagrliti svaku muslimanku koja je imala mahramu, poljubiti svaku nanu u džamiji… Ma čitav ummet bi mogao stati u moj zagrljaj…

To je bila istinska radost. Oslobađanje iz okova. Bijeg iz tamnice. Sve moje brige su nestale. Moja prsa su postala prostrana. Postala sam svjesna da je sa Allahom sve lahko.

Ja se možda  razlikujem  od većine vas koji ovo čitate, jer sam prvo stavila hidžab pa tek onda počela učiti vjeru. Da, imala sam neke osnove i uspostavljen namaz, ali ja čak nisam ni znali koji su propisi hidžaba. Zapravo, nisam znala da uopće postoje neki propisi.

Natovarena grijesima, molila sam Gospodara da mi pomogne, da olakša terete koji su bili natovareni na moja krhka, ljudska leđa, a On, Plemeniti, me je nadahnuo da pomislim da će hidžab biti najbolje rješenje. A i jeste, hidžab je bio najbolje rješenje.

Pokrila sam se onako kako sam viđala druge djevojke da se pokrivaju – hlače i tunika. Ukrašavala sam svoj hidžab, valjda jer sam jadna mislila da ću  ukrašenija biti draža Gospodaru,  neznajući da hidžab ne može biti ukras sam po sebi.  Vremenom sam napredovala.

Doslovno, hidžab je bio moja kapija u islam.

Dijelila sam svoju radost sa svima. Objašnjavala koliko me samo pokrivanje učinilo smjelijom i odlučnijom. Željela sam napredovati. Željela sam svima dati do znanja da je hidžab oslobađanje  a ne zatočeništvo, kao što mnogi misle. Moja mahrama me nije sputavala ni u čemu. Sve što sam zamislila postići, naravno što je u okvirima Šerijata, uspjela sam. I dan danas hrlim naprijed, sa mahramom i ubjeđenjem da je Allah na mojoj strani.

Od blagodati hidžaba jeste i to što se ljudi  preda mnom stide i ustručavaju se pričati svašta. Također, ne zovu me na mjesta koja ne dolikuju muslimanki. Elhamdulillah, olakšali su mi, pa ne moram objašnjavati da jednoj muslimanki nije mjesto svugdje.

I dan danas mojim bićem kolaju isti osjećaji. Ista, pa čak i veća ljubav prema hidžabu, prema Allahu, Uzvišenom, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Možda više ne pokazujem tako očito koliko uživam, koliko sam ponosna i koliko se radujem svakoj muslimanki koja se pokrije. Radujem se i onim muslimankama koje ne nose hidžab, a malo im treba. Možda neka od njih, baš kao i ja što sam, traži bijeg od dunjalučkih briga i moli Allaha da joj otvori puteve. I razmišlja o hidžabu, kao rješenju. Ako si ti jedna od njih, mila moja sestrice, znaj da je hidžab najbolja zaštita. Ako te je Plemeniti Gospodar nadahnuo da razmišljaš o njemu, znaj da je to najbolje za tebe.

Dunjaluk prolazi, kao što vidiš. Neko se Allahu vrati mlad, a neko star. Mi ne znamo kad ćemo, ali barem se možemo pripremiti za taj povratak. Najbolje kako možemo – zaštitom, hidžabom. I dovom da Allah primi naš  ibadet nošenja hidžaba, koji bi mogao biti sebeb našeg ulaska u Džennet.

Suada.

Poruka meni i tebi

2

Ako si zaboravila svoju svrhu na ovome svijetu,vrijeme je da se probudiš. Vrijeme je da se osvrneš oko sebe i pogledaš da ljudi odlaze na vječni počinak. Oni bliski tebi, i oni daleki. Svi se vraćaju Gospodaru, sa djelima koja su spremili tokom života. Jedni sretni, a drugi nesretni.

Vrijeme je da se trgneš. Da učiniš nešto za sebe i svoj Ahiret, jer ćeš se sigurno jednog dana kajati što nisi učinila više. A mogla si. Znaj da, ako se ne potrudiš, ne postaneš bolja, Allah će te zamijeniti. Na tvoje mjesto doći će ona koja će uraditi mnogo više nego ti. Bit ćeš zamijenjena, baš kao što je Allah jedne narode mijenjao drugim, koji su zapostavljali svoje uloge, činili grijehe, i na Zemlji nered sijali. I bit ćeš zaboravljena. Slava će pripasti onoj koja bude hrabrija. Koja će ignorisati lijenost.  Koja će znati da je njen cilj Džennet – prostan koliko nebesa i zemlja. I hrlit će mu, bespogovorno. Koristit će svaki mogući način, koji ti nisi iskoristila. Znam, i tvoj je cilj Džennet. Ali šta činiš da ostvariš svoj cilj? Put do Dženneta traži besprijekornost. I ustrajnost.Svjesna si da imaš mnoštvo različitih načina da dođeš do Dženneta. I vrijeme je da ih iskoristiš.

Kćerka si – čini dobročinstvo svoji roditeljima. Budi neumorna u tom dobročinstvu. Dovi za svoje roditelje. Čini im hizmet, koliko možeš. I budi sretna što imaš roditelje i priliku da im činiš dobro.

Supruga si – budi smiraj svome mužu. Radost njegovih očiju i njegovog srca. Ako nailaziš na poteškoće strpi se. Olakšanje sigurno, sa tegobom, dolazi. Sunce će zasijati nakon mnogo tmurnih dana. Budi uvjerena da te Allah voli, i da iza tog iskušenja dolazi velika nagrada, inšallah. Sigurno si slušala ili čitala priče sestara čijim su sebebom i dovom muževi postali bolji, u svakom pogledu. Pa  ne odustaj od dove. Njome ćeš, zasigurno, uljepšati i svoj i njegov život.

Majka si – budi uzor, najljepši, svojoj djeci. Ostavi iza sebe emanet, ponosit na svoju majku koja ih je naučila prvim riječima, prvim harfovima Kur'ana, prvim surama. Naučila ih živjeti islam. Naučila ih dovi koju će za tebe učiti.  Djeca su blagodat. Najljepši poklon dunjalučki. Uživaj u njemu, svaki dan. Budi zahvalna Allahu, Uzvišenom, što te počastio potomstvom, koje će jednog dana inšallah, biti prvaci. Hafizi. Učenjaci. Pomagači.

Sestra si svakoj muslimanki. Prijateljica njena. Budi joj podrška i podstrek. Imaj na umu da ćeš joj pomoći lijepom rječju i savjetom. Ne omalovažavaj njene stavove. Sakrij od ljudi njene greške pa će i Gospodar sakriti tvoje, onda kada bude najviše trebalo, na Sudnjem danu.

I žena si – budi kao pčelica, vrijedna, neumorna, koja od cvijeta pravi ukusni med. Lijek za ljude. Ostavi nešto iza sebe, po čemu ćeš ostati zapamćena. Imaš žene iz vremena poslanstva, kao najbolje uzore. Svaka je ostavila neki trag za sobom, koji ih čuva od zaborava. Uzor, kao i one, možeš biti i ti onima koje dolaze poslije tebe.

Tvoj hidžab je tvoja da'va, ne zaboravi. Gdje god se pojaviš, tvoj stav i tvoje dostojanstvo govore umjesto tebe. Hidžab te odgaja. Uljepšava tvoj ahlak. Zato nemoj da ga skrnaviš  javnim griješenjem. Sjeti se da si ogledalo Islama. Ako drugi krenu tvojim čistim putem, znaj da si uspjela. Ako pak krenu putem koji si zaprljala nosićeš i njihove grijehe napravljene tvojim sebebom.

Dostojanstveno se kreći ulicama dunjaluka. Ne zaboravi da je sve prolazno. Svaki tvoj korak naprijed, korak je koji vodi kraju. A na kraju – vječnost. Kakva će ti vječnost biti zavisi u čemu si potrošila dunjaluk. Vrijeme je tvoj imetak. Prikupljena zarada posljedica je utrošenog imetka. U šta si ti svoj imetak potrošila?

Dobro gledaj ko su tvoji uzori. Da li stremiš  prolaznom blještavilu ušiminkanih lica, koji će poslije javnog osmijehivanja ostati nasamo sa svojim ogoljelim dušama? Misliš li da su oni sretni kad ostave svoje maske po strani i suoče se sa stvarnim životom – problemima u braku, sa djecom, sa samim sobom.  Oni sigurno nisu sretni.

S druge strane tvoji su mogući uzori tvoje sestre u vjeri, u očima svijeta, jadne. Zamotuljane. A ustvari pobjednice. Upitaj ih da li su sretne? Upitaj ih koji im je najdraži trenutak u danu. Reći će ti – osamljivanje sa svojim Gospodarom. Na namazu. Uz Kur'an. Kada svi okovi dunjaluka padnu s pleća. Kada kičmu saviju i dugo na sedždi ostanu.

Paradoks ovog dunjaluka, zar ne, da si uzdignuta kad na sedždi plačeš? Kad misliš da riječi izgovaraš u prazno, a zapravo svaka riječ stiže na pravo mjesto. I ne samo riječ, već i uzdah. Svaki vapaj tvoga srca stiže do Onoga koji je njegov Vlasnik – Jedinog, Veličanstvenog, Vječnog, Allaha.

Neka te ne bude stid da ponosno uzvikneš da si muslimanka. Pogotovo danas kada su se hijene okupile da rastrgaju vjernička srca, kao da će na taj način oduzeti ljubav prema Allahu. Uspravno stani i svima reci da si ponos svojih roditelja, smiraj svome mužu, uzor svojoj djeci,  pouka svim  ljudima. I nemoj dozvoliti da budeš zamijenjena boljom. Budi najbolja.

 

Suada Husić