Sjećam se kad sam se pokrila. Bilo je to prije više od četiri godine. Ustvari, skoro pet. Februar, petnaesti. Najljepši dan. Najsunčaniji i  najsvjetliji – u mome srcu. Iako, realno ne znam kakvo je zaista bilo vrijeme. Nije bilo ni bitno kad sam ja nosila proljeće u svojoj duši. Letjela sam gradom taj dan. Milovalo me Sarajevo, kao nikad do tad. Divilo se mome hidžabu. Mojoj kruni na dunjaluku, i na Ahiretu, inšallah.

Kao da su se i svi ostali radovali mom proljeću. Kao da su mi čestitali na uspjehu. Na pobjedi nad šejtanom. Oh, kako je lijepo biti pokriven odjećom stida, onom koju je Uzvišeni Gospodar  propisao.

Na svakom koraku primijećivala sam pokrivene sestre. Selamile su me i kao da su mi svojim osmijehom davale do znanja da i one znaju da je to moj prvi dan sa hidžabom.

Tad sam zavoljela cijeli dunjaluk. U mome srcu je bilo mjesta za sve one koji vole Allaha, subhanehu ve te'ala, i Njegovog  Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Mogla sam zagrliti svaku muslimanku koja je imala mahramu, poljubiti svaku nanu u džamiji… Ma čitav ummet bi mogao stati u moj zagrljaj…

To je bila istinska radost. Oslobađanje iz okova. Bijeg iz tamnice. Sve moje brige su nestale. Moja prsa su postala prostrana. Postala sam svjesna da je sa Allahom sve lahko.

Ja se možda  razlikujem  od većine vas koji ovo čitate, jer sam prvo stavila hidžab pa tek onda počela učiti vjeru. Da, imala sam neke osnove i uspostavljen namaz, ali ja čak nisam ni znali koji su propisi hidžaba. Zapravo, nisam znala da uopće postoje neki propisi.

Natovarena grijesima, molila sam Gospodara da mi pomogne, da olakša terete koji su bili natovareni na moja krhka, ljudska leđa, a On, Plemeniti, me je nadahnuo da pomislim da će hidžab biti najbolje rješenje. A i jeste, hidžab je bio najbolje rješenje.

Pokrila sam se onako kako sam viđala druge djevojke da se pokrivaju – hlače i tunika. Ukrašavala sam svoj hidžab, valjda jer sam jadna mislila da ću  ukrašenija biti draža Gospodaru,  neznajući da hidžab ne može biti ukras sam po sebi.  Vremenom sam napredovala.

Doslovno, hidžab je bio moja kapija u islam.

Dijelila sam svoju radost sa svima. Objašnjavala koliko me samo pokrivanje učinilo smjelijom i odlučnijom. Željela sam napredovati. Željela sam svima dati do znanja da je hidžab oslobađanje  a ne zatočeništvo, kao što mnogi misle. Moja mahrama me nije sputavala ni u čemu. Sve što sam zamislila postići, naravno što je u okvirima Šerijata, uspjela sam. I dan danas hrlim naprijed, sa mahramom i ubjeđenjem da je Allah na mojoj strani.

Od blagodati hidžaba jeste i to što se ljudi  preda mnom stide i ustručavaju se pričati svašta. Također, ne zovu me na mjesta koja ne dolikuju muslimanki. Elhamdulillah, olakšali su mi, pa ne moram objašnjavati da jednoj muslimanki nije mjesto svugdje.

I dan danas mojim bićem kolaju isti osjećaji. Ista, pa čak i veća ljubav prema hidžabu, prema Allahu, Uzvišenom, i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Možda više ne pokazujem tako očito koliko uživam, koliko sam ponosna i koliko se radujem svakoj muslimanki koja se pokrije. Radujem se i onim muslimankama koje ne nose hidžab, a malo im treba. Možda neka od njih, baš kao i ja što sam, traži bijeg od dunjalučkih briga i moli Allaha da joj otvori puteve. I razmišlja o hidžabu, kao rješenju. Ako si ti jedna od njih, mila moja sestrice, znaj da je hidžab najbolja zaštita. Ako te je Plemeniti Gospodar nadahnuo da razmišljaš o njemu, znaj da je to najbolje za tebe.

Dunjaluk prolazi, kao što vidiš. Neko se Allahu vrati mlad, a neko star. Mi ne znamo kad ćemo, ali barem se možemo pripremiti za taj povratak. Najbolje kako možemo – zaštitom, hidžabom. I dovom da Allah primi naš  ibadet nošenja hidžaba, koji bi mogao biti sebeb našeg ulaska u Džennet.

Suada.

Ako si zaboravila svoju svrhu na ovome svijetu,vrijeme je da se probudiš. Vrijeme je da se osvrneš oko sebe i pogledaš da ljudi odlaze na vječni počinak. Oni bliski tebi, i oni daleki. Svi se vraćaju Gospodaru, sa djelima koja su spremili tokom života. Jedni sretni, a drugi nesretni.

Vrijeme je da se trgneš. Da učiniš nešto za sebe i svoj Ahiret, jer ćeš se sigurno jednog dana kajati što nisi učinila više. A mogla si. Znaj da, ako se ne potrudiš, ne postaneš bolja, Allah će te zamijeniti. Na tvoje mjesto doći će ona koja će uraditi mnogo više nego ti. Bit ćeš zamijenjena, baš kao što je Allah jedne narode mijenjao drugim, koji su zapostavljali svoje uloge, činili grijehe, i na Zemlji nered sijali. I bit ćeš zaboravljena. Slava će pripasti onoj koja bude hrabrija. Koja će ignorisati lijenost.  Koja će znati da je njen cilj Džennet – prostan koliko nebesa i zemlja. I hrlit će mu, bespogovorno. Koristit će svaki mogući način, koji ti nisi iskoristila. Znam, i tvoj je cilj Džennet. Ali šta činiš da ostvariš svoj cilj? Put do Dženneta traži besprijekornost. I ustrajnost.Svjesna si da imaš mnoštvo različitih načina da dođeš do Dženneta. I vrijeme je da ih iskoristiš.

Kćerka si – čini dobročinstvo svoji roditeljima. Budi neumorna u tom dobročinstvu. Dovi za svoje roditelje. Čini im hizmet, koliko možeš. I budi sretna što imaš roditelje i priliku da im činiš dobro.

Supruga si – budi smiraj svome mužu. Radost njegovih očiju i njegovog srca. Ako nailaziš na poteškoće strpi se. Olakšanje sigurno, sa tegobom, dolazi. Sunce će zasijati nakon mnogo tmurnih dana. Budi uvjerena da te Allah voli, i da iza tog iskušenja dolazi velika nagrada, inšallah. Sigurno si slušala ili čitala priče sestara čijim su sebebom i dovom muževi postali bolji, u svakom pogledu. Pa  ne odustaj od dove. Njome ćeš, zasigurno, uljepšati i svoj i njegov život.

Majka si – budi uzor, najljepši, svojoj djeci. Ostavi iza sebe emanet, ponosit na svoju majku koja ih je naučila prvim riječima, prvim harfovima Kur'ana, prvim surama. Naučila ih živjeti islam. Naučila ih dovi koju će za tebe učiti.  Djeca su blagodat. Najljepši poklon dunjalučki. Uživaj u njemu, svaki dan. Budi zahvalna Allahu, Uzvišenom, što te počastio potomstvom, koje će jednog dana inšallah, biti prvaci. Hafizi. Učenjaci. Pomagači.

Sestra si svakoj muslimanki. Prijateljica njena. Budi joj podrška i podstrek. Imaj na umu da ćeš joj pomoći lijepom rječju i savjetom. Ne omalovažavaj njene stavove. Sakrij od ljudi njene greške pa će i Gospodar sakriti tvoje, onda kada bude najviše trebalo, na Sudnjem danu.

I žena si – budi kao pčelica, vrijedna, neumorna, koja od cvijeta pravi ukusni med. Lijek za ljude. Ostavi nešto iza sebe, po čemu ćeš ostati zapamćena. Imaš žene iz vremena poslanstva, kao najbolje uzore. Svaka je ostavila neki trag za sobom, koji ih čuva od zaborava. Uzor, kao i one, možeš biti i ti onima koje dolaze poslije tebe.

Tvoj hidžab je tvoja da'va, ne zaboravi. Gdje god se pojaviš, tvoj stav i tvoje dostojanstvo govore umjesto tebe. Hidžab te odgaja. Uljepšava tvoj ahlak. Zato nemoj da ga skrnaviš  javnim griješenjem. Sjeti se da si ogledalo Islama. Ako drugi krenu tvojim čistim putem, znaj da si uspjela. Ako pak krenu putem koji si zaprljala nosićeš i njihove grijehe napravljene tvojim sebebom.

Dostojanstveno se kreći ulicama dunjaluka. Ne zaboravi da je sve prolazno. Svaki tvoj korak naprijed, korak je koji vodi kraju. A na kraju – vječnost. Kakva će ti vječnost biti zavisi u čemu si potrošila dunjaluk. Vrijeme je tvoj imetak. Prikupljena zarada posljedica je utrošenog imetka. U šta si ti svoj imetak potrošila?

Dobro gledaj ko su tvoji uzori. Da li stremiš  prolaznom blještavilu ušiminkanih lica, koji će poslije javnog osmijehivanja ostati nasamo sa svojim ogoljelim dušama? Misliš li da su oni sretni kad ostave svoje maske po strani i suoče se sa stvarnim životom – problemima u braku, sa djecom, sa samim sobom.  Oni sigurno nisu sretni.

S druge strane tvoji su mogući uzori tvoje sestre u vjeri, u očima svijeta, jadne. Zamotuljane. A ustvari pobjednice. Upitaj ih da li su sretne? Upitaj ih koji im je najdraži trenutak u danu. Reći će ti – osamljivanje sa svojim Gospodarom. Na namazu. Uz Kur'an. Kada svi okovi dunjaluka padnu s pleća. Kada kičmu saviju i dugo na sedždi ostanu.

Paradoks ovog dunjaluka, zar ne, da si uzdignuta kad na sedždi plačeš? Kad misliš da riječi izgovaraš u prazno, a zapravo svaka riječ stiže na pravo mjesto. I ne samo riječ, već i uzdah. Svaki vapaj tvoga srca stiže do Onoga koji je njegov Vlasnik – Jedinog, Veličanstvenog, Vječnog, Allaha.

Neka te ne bude stid da ponosno uzvikneš da si muslimanka. Pogotovo danas kada su se hijene okupile da rastrgaju vjernička srca, kao da će na taj način oduzeti ljubav prema Allahu. Uspravno stani i svima reci da si ponos svojih roditelja, smiraj svome mužu, uzor svojoj djeci,  pouka svim  ljudima. I nemoj dozvoliti da budeš zamijenjena boljom. Budi najbolja.

Suada Husić

Kad bi one znale šta je hidžab,
trčale bi da ga na svoje glave stave.
Da pokriju svoja tijela.
Izmučena izgladnjivanjem,
utezanjem
pokazivanjem.

Kad bi samo znale kolika je radost
jutrom, sa bismilom, pokriti se
U dunjaluk koraknuti. Zaštićeno.
Pod zaštitom Onog koji čuva.
Kad bi znale šta je milost,
hrlile bi Milostivom.
Kad bi znale šta je duša,
gasile bi njene žeđi.
Potčinile je Gospodaru.
Kad bi znale ljepote sabaha i noćnog namaza,
sa sedžde ne bi ustajale.

Kad bi znale, Kur'an koliki imetak je.
iz ruku ga svojih ne bi ispuštale.
Kad bi se Allahu pokorile,
Svijet bi u rukama svojim držale.
Dunjaluk bi bio samo stanica,
a ne krajnji cilj.

Kad bi znale da je praška samo praška dunjalučka,
sitna.
I bezvrijedna.
Ali Jedinome važna.
Toliko, da odgađa kaznu sve do pokajanja.
Toliko, da čeka da pozvoni na vrata tewbe,
pa da joj otvori vrata Dženneta.
Toliko da čeka da Njemu, Uzvišenom, na sedždu padne.
A niko osim Njega sedždu ne zaslužuje.

Suada

Islam se dobro pobrinuo za ženu. Sačuvao ju je od svih pokušaja oskrnavljanja njene ličnosti. Njenog dostojanstva. Islam je dao ženi posebno, visoko mjesto u porodici i društvu. Samo jednom Omerovom, radijallahu anhu, rečenicom se može uvidjeti vrijednost žene muslimanke:  “Žene odgajaju polovinu društva u svom krilu, a same čine drugu polovinu.”

Jedina ispravna ljubavna veza jeste brak.

Allahova je to volja i Njegovo naređenje. Gospodar zna šta je štetno a šta dobro po Njegovog roba. Ne oholimo se zabludama koje nam se serviraju.

Nisam jedina koja se zapetljala u mreži sopstvenih emocija tragajući za onim jednim čistim – osjećajem pripadnosti. Nisam jedina koja je „tražeći“ princa na bijelom konju ostala zatočena u dvorcu ozlojađenosti. Allahovom milošću dobila sam dvorac smiraja – islam.

Ne mrštite se sestrice na ove moje riječi srca. Ne pišem iz hira ni radi hvale, već rad’  Allaha, sa čijim vas imenom volim.

Rijetke su one koje su svoga princa našle od prve. Mi ostale smo lutale od jednog do drugog i u tom lutanju gazile smo trnovitim stazama razočarenja, patnje, straha… Trebaju li nam ovi osjećaji, kad nam je Uzvišeni Gospodar već odredio srodnu dušu? Davno.

Tad nismo znale da je jedini pravi oslonac kod Allaha. Ali, sada to znamo. I čuvajmo to. Allah nas voli. Neizmjerno. Zato nas je s našim rođenjem sačuvao svih zala, a mi smo nekako sve vrijeme hrlile njima. I opet smo sačuvane. Allahovom voljom.

Čemu briga? Kada se Allah brine o svemu. Svakoj pojedinosti. Sveznajući. On potvrđuje obećanje i daje sigurnost. Sve pazi i prati. Rješava i otvara. Pazi i izdržava. Branitelj. Znamo da napuštene biti nećemo, i kad nas svi sa dunjaluka ostave. Imamo Gospodara Arša. Gospodara Arša! Njemu je dovoljno samo se dovom obratiti. Zamoliti Ga. Allahu ekber. Praškice smo a Njemu smo bitne.

Ipak, zaboravimo ovo, za trenutak, i upustimo se. Nazivamo nešto ljubavlju, a ništa je naspram ljubavi El-Veduda. Pustimo da budemo obmanute, iako sve dobro vidimo. I opet, iznova. Jedina je šteta ovdje naše vrijeme uzalud potrošeno. Za koje ćemo sigurno biti pitane.

A tek potrošene emocije…

Ničeg dovoljno. Ni samopoštovanja. Ni dostojanstva. Ni samopouzdanja. A ni ljubavi prema onome koji ju je zaslužio. Prema onome kojeg nam je Allah odredio.

Zamke su to šejtanske. Zamke dunjalučke.

Slobodom smo nazvale sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodile smo se okova okovima. I šejtana smo prokletog za prijatelja uzele. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinile, ni tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

Voljena, sad znaš da nisi zaboravljena niti napuštena. Samo si sačuvana. Od pogleda. Dodira. Od dunjaluka. Ne tuguj. To tvoje “zarobljeništvo” zna se za koga je. I ništa nisi propustila. Umjesto izlazaka izabrala si ostanak. Uz Gospodara. Knjigu Njegovu. Suze tvoje zbog kajanja prosute bolje su nego one čiji razlog ne znaš. Uspravno stojiš naspram dunjaluka. Hrabra. Postojana. Spokojna. Nezaustavljiva. Cijeli svijet držiš u rukama jer znaš da ruke pružaš Jedinome, Vječnome. I doviš za onoga koji ti je hajr. Koji će te rukom svojom do Dženneta dovesti. Inšallah.

I ne zaboravi da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22)

Suada Husić

Htjela, ne htjela vrijeme će me pojesti.
Istruhnut će moje tijelo,
zemlja nad kaburom će se osušiti
I nišane moje mahovina će pokriti.

Svaki čovjek osjeti duh prijateljstva u nekom trenutku svoga života. Stekne prijatelja. Neko još u ranom djetinjstvu, a neko tek u studentskim klupama.

I svako prijateljstvo je posebna priča. Ispunjena zbližavanjem, upoznavanjem, toleriranjem i na kraju čvrstom vezom koja se ne prekida lahko.

Čuvaš je. Njene granice. Znaš koliko daleko možeš ići i tačno znaš  trenutak kad se pali crvena lampica, pa staješ, ušutiš. Druga strana to isto vidi. I smiruje situaciju. Mijenja temu ili okreće na šalu. Zbog poštovanja.

Zna se, za prijateljicu si uvijek tu. Kad treba  pogotovo. Ali i kad ne treba, ponekad. Da budeš savjetnica, ali ne i nametnica. I da slušaš i da čuješ. Jer ljudi vole kad ih se sluša. I da pokušaš da razumiješ, a ne da osudiš. Ipak, ne nosiš ti njene cipele, ne koračaš njenim korakom. Ne nosiš teret. Zato, samo budi tu. Kao rame za plakanje. Za zagrljaj. Razumijevanje. I za ukor, ako je potrebno. Tek da oči otvori. Da ne gleda na svijet naivno.

Prijateljstvo za cijeli život, ja sam dobila u dvadeset i trećoj. Nekima možda prekasno. A meni na vakat.  U vremenu kad su se u mome životu otvarale nove stranice. Kad su se prelamali prošlost i budućnost. Nakon propalih obećanja i lažnih prijateljstava, pojavila se sasvim slučajno. Upalila je svjetlo. Moja savjetnica i rame za plakanje. I volim reći – raspršivač pozitivne energije. Ne može insan biti rastrojen a da se ona ne pojavi i da ne upadneš u njenu mašinu pozitivnosti i optimizma. Često toga nije ni svjesna.

Noći smo znale provoditi pričajući. Prepričavajući jedna drugoj životne zgode i nezgode. Kajati se zbog pogrešnih postupaka, propuštenih prilika, neispravljenih grešaka,… Znale smo i ne vidjeti se danima. Jednostavno tako. I onda opet tražile smo jedna drugu. Kao tabletu protiv bolova.

U svemu smo različite. Baš u svemu. Ali svih ovih godina vezalo nas je samo jedno – ljubav prema Uzvišenom Gospodaru. Kroz ta različita percipiranja svijeta oko sebe, naučila sam ipak da gledam stvari i s druge strane. Da stvaram nove prilike. Da se nasmijem kad je osmijeh najmanje potreban. Da ne preuveličavam probleme. I da uživam.

Bože, kako su ružna vremena došla.

Ko bi mogao i zamisliti davne devedeset treće da će danas djeca u prvom razredu imati smartphone mobitele. Da će biti interneta. Da će se računari nositi u ruci.

Pričali su mi kako je moj brat sa 17 godina dobio pušku u ruke i otišao braniti, vjerovatno ni sam nije znao šta. I smijala sam se njegovim ratnim dogodovštinama. On i njegovi drugovi htjeli su biti u „fazonu“. Tad si bio popularan samo ako si išao na „liniju“. Ali oni su htjeli pomjeriti granice, pa su htjeli u zatvor. I dospjeli su. Ali je pijani čuvar zaboravio za njih. Promrzli i gladni – ova bi priča današnjoj djeci bila kao priča iz „Survivor-a“.

Moj mlađi brat imao je 13 godina. Njemu je bilo bitno samo da rat prođe. Da može izaći iz podruma i igrati se „lopte“ sa vršnjacima. I htio je da toliki narod ode iz njegove kuće, da može spavati na nečem mekšem, a ne na hrpi uglja prekrivenoj tankim ćebetom. Ipak, bilo je vremena kad pucanje utihne, pa je mogao izaći napolje i igrati se.

Ti ratom otrgnuti dijelovi djetinjstva ostali su najupečatljiviji. Bez struje. Ponekad i bez hrane. Sa iščekivanjem oca i brata da se vrate, mada je postojala mogućnost i da se ne vrate… Ne znam o čemu je razmišljala moja mama. Sad često govori da se bojala kad zapuca. Da nije voljela izlaziti iz kuće, osim u nuždi…

Skoro je 25 godina prošlo.

Danas nema bojazni da će nečije djetinjstvo biti uništeno ratom. Barem ne u Bosni i barem ne uskoro. Djetinjstvo danas i općenito odrastanje svelo se na surfanje internetom. Najpopularnije mjesto okupljanja je Instagram ili Facebook. Tu se vidi ono najbolje od nas, odnosno ono što mi  smatramo najboljim i što želimo da se vidi.

Ponovo se vraćam na odrastanje moga brata.Išao je u gimnaziju u Bijeljini. Možda jedan od rijetke muslimanske djece koji su se školovali dolje.

Devedeset prve rat je bio na pragu. Arkanovci su harali gradom. Kontrole su bile česte. Na granici sa današnjom RS, pretresala su se muslimanska djeca. I moj brat je bio među njima. Neko je rekao pretresateljima da „onaj mrki“ , pokazujući na moga brata, ima nož sa sobom, ali da ga je bacio u travu. Srećom, još uvijek je vladala neka vrsta pravednosti, pa je ustanovljeno da nije bilo nikakvog noža. I nakon toga moj brat je išao u školu i završio taj razred. Nikad ga nisam pitala šta je osjećao tad. Da li je imao strah ili je u njemu plamtio prkos? Za mene je bio hrabar.

Sada gledam njegovu djecu. Djetinjstvo koje se može poželjeti. A da li je on ikad razmišljao o budućnosti dok je u rovu sjedio s puškom, da li je razmišljao o svojoj djeci, da li je maštao – ostaje da ga pitam.

Djeci je vrlo teško objasniti. Vrlo je teško odvojiti ih od sve te tehnologije. Ali odrasle insane bi trebalo pitati – čemu to vodi? Zašto smo zapali u živi pijesak zvani društvene mreže? Je li nam svi životni putevi, darovani od Gospodara, idu do Facebook-a i Instagram-a? Je li nam sjedenje ispred računara ili držanja mobitela u ruci, ma o čemu da se radilo, važnije od naše porodice, naših roditelja, naše djece?

Uporedimo sami dijelove djetinjstva, mladosti, odrastanja sada i prije 25 godina. Istina, ne trebamo živjeti u prošlosti. Završilo je. Prestalo. Ne gledati unazad. Ali posmatrati tadašnje i današnje ideale i zaprepastiti se.

Nažalost, danas se ni djeca a niti njihova ogledala, roditelji, ne zanimaju pravim, istinskim vrijednostima. Zadovoljavaju se sitnim, prolaznim prohtijevima, i onim što ne koristi. Ne podučavamo ni sebe a ni druge ničemu korisnom. Ne iskorištavamo svoje vrijeme kako bismo trebali. Ne učimo iz prošlosti, iako se svi slažemo da je prošlost učiteljica.

Na kraju, podvrgnimo sami sebe jednom testu -upitajmo se  šta bismo prvo uradili kad bi nam neko rekao da nam je današnji dan posljednji dunjalučki dan. Da li bi to bilo mirno nastavljanje „fejsbučenja“ ili bi ovo saznanje podijelili kao jedan od postova, ili bismo pohrlili svojim roditeljima da im činimo dobročinstvo, znajući da su oni naša vrata do Dženneta? Da li bismo,čuvši ezan, ostali u kući ili bismo i prije ezana već bili u džamiji? Da li bismo potjerali svoju djecu iz sobe da na miru možemo gledati harame ili bismo proveli s njima koji trenutak, nadajući se da će oni za nas dovu činiti, naučiti ih harfovima, pa da inšallah imamo nagradu za svaki njihov proučeni ajet iz Kur'ana Časnog?

Tokom nemilog rata, očevi su jedva čekali da se vrate svojoj porodici, da zagrle svoju djecu i ženu. Djeca su na pragu čekala svoje očeve, sa nekom bojazni da ih neće dočekati. Žene su dočekivale svoje muževe kao kraljeve, brisale tragove krvi sa ranjenih dijelova tijela, milovale izborana lica, pokušale nasmijati namrštena lica. Trudile su se da te umorne oči zaborave na strašne ratne prizore…

Danas su teška vremena došla.

Suada

Namaz- razgovor sa Allahom, subhanehu we te'ala.

Onaj trenutak u danu prema kojem krojim svoje planove. Njime počinje i završava moj dan. Možda i posljednji na dunjaluku.

Odlutaju mi misli ponekad pa se vratim… Počast je stajati ovdje,  pred Tobom, Gospodaru. Blizu Tebi – srcem. A sebi – podsjećanjem na prolaznost. Podsjećam sebe da sam prašina naspram Tvoje veličine, a ipak Si mi podredio svako Svoje stvorenje. I Sunce. I vodu. Mjesec i zvijezde. Biljke i životinje. Planine – stubove Zemljine, radi moje sigurnosti postavljene. Podsjećaš me na tu podređenost riječima Svojim: „Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati, i dana kada ga vidljivim učini, i noći kada ga zakloni, i neba i Onoga koji ga sazda, i Zemlje i Onoga koji je ravnom učini, i duše i Onoga koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učini, uspjeće samo onaj ko je očisti, a biće izgubljen onaj ko je na stranputicu odvodi!“. Podsjećaš me i na to, Gospodaru moj, da je uspjeh zagarantovan onome ko svoju dušu očisti – zikrullahom, istigfarom, dobročinstvom. A Ti svoja obećanja ispunjavaš.

Toliko me voliš Gospodaru, a ja, u razgovoru s Tobom, odlutam. Brinem o dunjaluku. Sanjarim o prolaznosti, a Ahiret mi tako blizu. Edenski vrtovi ili vatra užarena.

Podigao Si zastore između Sebe i ovog siromašnog roba Svoga, koji se zadeverao sutrašnjim danom, a zna da možda ni sljedeći trenutak dočekati neće. I čekaš me da smirim svoje srce i skrušeno se ponovo Tebi obratim. Svakim namazom, isto, Milostivi. Svjesna toga, trudim se, Plemeniti, biti Tebi pokorna. A borba je. Sa šejtanom. Sa nefsom. Borba neprestana. Znam, Uzvišeni, da Ti želiš da vidiš trud moj i da ću taj trud pred Tobom naći, voljom Tvojom. Pa opet dođu dani kada se krećem unazad. I jedan korak nazad je pad, nakon kojeg se Tebi vraćam korakom čvršćim. A i to je od Tebe. Za moje dobro. Oduzmeš nešto i onda mi vratiš duplo.

Neizmjerno Ti zahvaljuje rob Tvoj, svjesna da ti zahvaliti ne mogu onoliko koliko Tebi, Uzvišenom, dolikuje.

Nekad me sjećanja vrate godinama unazad. Mojim prvim namazima. Onda kad još nisam znala čemu namaz, ali sam pored babine stavljala svoju serdžadu i pratila njegove korake. Kasnije, namaz me smirivao, a ne znadoh da je to zbog blizine Es-Selama, Onoga koji je izvor smirenosti i spasa.

Sjećam se i kad sam prvi put prigrlila namaz iz straha od kazne. Kad sam svoje srce, iz straha, vezivala za Blagog. Opskrbitelja. Onoga koji rješava sve vrste teškoća i problema. I prerastao je taj strah u ljubav. Prerastao u želju da upoznam Onoga koji me čuva. Moga Zaštitnika. Da Ga upoznam kroz islam, Kur'an, sunnet. Da steknem zadovoljstvo Njegovo. Hidžabom i ustrajnošću na putu Istine.  Bili su to dani u kojima postadoh svjesna da me jedino Uzvišeni Allah neće napustiti nikada. Koji motri na sve. Sve vidi i čuje. Rješava. Dani u kojima su me ruke ovoga grada zvale u svoj opasni zagrljaj a ja sam tražila utočište kod Jedinoga. Vječnoga. I našla. Mir i spokoj islama.

Prošle su godine nakon moga prvog namaza, pored babe. Moja serdžada više ne stoji pored njegove. Kilometri nas dijele, ali moja serdžada stoji tu, na mjestu koje zovem svojim mesdžidom. Moga babe vasijjet meni je namaz. Koji me sačuvao od svih zala ovodunjalučkih. Znao je to babo, pa me je s riječima: „Namaz i Kur'an“, ispratio u bijeli svijet. Samu…

I još uvijek, kad s lahkoćom ustanem na sabah, podsjetim sebe da je „krivac“ za to moj babo, koji me je budio onda kad mi je bilo najslađe spavati. Tad sam se žalila, ali sad sam sretna jer su dva rekata sabahskog sunneta vrjedniji od dunjaluka i svega što je na njemu, prema riječima Allahovog miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, koji ne govori po hiru svome. Pa kud će mi veće bogatstvo?

Sabah-namaz je garancija za viđenje Allaha na Sudnjem dan, kako  prenosi Džerir ibn Abdullah, da je  Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Vi ćete vidjeti vašeg Gospodara kao što vidite mjesec u uštapu i nećete imati nikakve sumnje u to da ste Ga vidjeli. Pa ako možete da nikada ne izostavite da na vrijeme klanjate sabah i ikindiju, onda to učinite.” (Buharija i Muslim).

Pa zar mi treba bolji motiv?

Sabah-namaz je zaštitnik od džehennemske vatre, što potvrđuje hadis koji prenosi Ammare ibn Ruvejne, koji kaže da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: ”Vatra neće pržiti nijednog vjernika koji je klanjao namaz prije izlaska i namaz prije zalaska sunca.” (Imam Muslim)

Svjesna da je namaz – razgovor sa Voljenim, stub imana, bogatstvo dunjaluka, primjer pokornosti Stvoritelju, ibadet, vodič ka činjenju dobra a ostavljanju zla, od srca vam preporučujem da više nikad šejtanu ne dozvolite da vam ukrade trenutak kad ste Gospodaru svome najbliži. Onda kad su zastori Njegovi podignuti i kada On, Uzvišeni, čeka da Ga slavimo pa da nam onda još više iz riznica Svojih da.

Suada