Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan

4

 

Pokušala sam puno puta da vam pokažem, da vam približim, da vam uljepšam ovu smirenost, ovu milost.

Pokušala sam. Bezuspješno. Možda vam je srce i htjelo da čuje pa da se raduje, ali je nefs pobijedio.  Na kraju sam pustila. Ne vrijedi, rekoh, ovako. Okrenula sam se od vas, otišla u drugi, čvršći zagrljaj. U zagrljaj Islama. Ponašanje je najbolja da'wa,i tako sam pokušala, ali opet ste me osudile, rekavši da sam radikalna. Pa, kad bolje razmislim, jesam. Radikalna sam u ljubavi prema Jedinome Gospodaru i prema Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, našem najboljem učitelju. Ovaj me radikalizam naučio da je pokornost Uzvišenom Allahu bolja i ispravnija od pokornosti strastima i dunjaluku. Naučio me je da su stope najboljeg čovjeka, koji je koračao planetom, stope koje treba slijediti. Ali vam to ne rekoh. Na trenutak se pobojah da ćete pogrešno shvatiti. Uglavnom „radikalizam“ i „ljubav“ kod nas danas ne idu skupa.

I ne pravim se ja bolja od vas, Allah zna najbolje. Sad bih mogla opet sa vama noćima pričati i biti ona ista. Ustvari, nisam se ni promijenila, još uvijek sam “ona ista”, samo sam okupana milošću. Ništa se nisam promijenila. Vi ste promijenile svoje gledište. Lakše je s masom osuđivati, nego sjesti pa razmisliti.

I ja sam činila greške koje insan ne bi oprostio, ali Allah je Onaj koji prima pokajanje i Onaj koji prašta. Et-Tevab. El-Gaffar. Povratak Njemu je najveća pobjeda na dunjaluku. To zna srce koje je iskušano pa spašeno. Prošlo je ono mnoge osude i presude. Valjda zbog dobro uvriježene rečenice, koju prihvatismo kao nepobitnu činjenicu, da vuk dlaku mijenja ali ćud nikad. Ne znam. Možebit’ da je i tako. Ali, pokazuje li svako od nas tu pravu ćud? Ili smo se „oklopili“ oklopima dunjalučkim pa ne damo da istina uzme zraka. Da se nadiše slobode. Ne damo sebi da mislimo. Razmislimo. I kažemo što vidimo. Sami smo sebi to zabranili, kad smo nefs svoj da caruje pustili. Pa slobodom nazvasmo sve što je čistoj duši zatvor. Oslobodismo se okova okovima. I šejtana prokletog uzesmo za prijatelja. Neprijatelja. Sve svoje odaje smo mu dostupnim učinili, i tijela više ne skrivamo, njemu se uljepšavamo. Šejtan je to. Proklet od Allaha, zanavijek. Pa i bolje je od nas zavarao. Uljepšavao zabranjeno. Pronašao je najslabiju tačku našu. Ljepotu. Dar od Allaha Uzvišenog. Šaputao je da lijepo treba da se pokaže svima. Eh, zašto umjesto kože ne pokazasmo lijepu pamet.

Možda jednom shvatite zašto sam umjesto noćnog izlaska izabrala sedždu i zašto sam umjesto šminke izabrala abdest. Zašto noću, kad se vi vraćate iz „života“, ja tek polazim u „život“, pred svoga Gospodara. Možda shvatite. Izabrah, voljom Plemenitog, prigrliti nešto vječnije a ne prolazni dunjaluk. A svi znamo da će proći. Vidimo. Svaki dan nas nestaje pomalo. Propadamo. Zemlji se vraćamo, tamo gdje smo počeli.

Nisu me pokolebala ismijavanja prolaznika. Nasmijaše me mnogi kad upitaše da li se mahrama može prestati voljeti pa skinuti, kad dosadi. A ne znaju oni da „onaj ko se sasvim preda Allahu, a uz to čini dobra djela, uhvatio se za najčvršću vezu. Allahu se na koncu sve vraća.“ (Lukman, 22) I pitaju. Ispituju. I čude se otkud ja u svemu tome. A ja slobodna i smirena zahvaljujem Allahu  na blagodatima svim.

Bolji je biser u školjki dobro čuvan već biser na konac nanizan.

Shvatit ćete sigurno jednom.  A molim Allaha da tad ne bude kasno. Amin.

Suada.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *