Hvala Allahu, koji nas je uputio na pravi put, koji nas je počastio pruživši nam šansu da budemo od stanovnika Dženneta, i odredio da budemo sljedbenici Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Zasigurno svako od nas ima svoju priču o povratku u islam. Onu lijepu ili, u našim očima, manje lijepu. Iskušenje, koje nam Allah, Poznavalac javnog i tajnog, dadne da bismo očvrsnuli, naučili i postali bolji vjernici. Allahu ekber.

Svim iskušanim, koji bi možda u teškim trenucima pokleknuli i odustali od svoje borbe ka Allahovom zadovoljstvu, želim ispričati jednu od životnih priča Sada ibn Ebi Vekasa. Ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je među prvima primio islam. Njome nas sve samo želim podstaknuti na dalju borbu, jer Allah ne ostavlja na cjedilu svoje iskrene robove, koji streme Njegovoj ljubavi.

Sad ibn Ebi Vekas u svome plemenu bio je poznat po izrazitom dobročinstvu prema svojoj majci. Nakon primanja islama, njegova majka čuvši za njegovu „novu“ vjeru, zarekla se da neće jesti niti piti, ukoliko se Sad  ne vrati vjeri svojih predaka. Sad, znajući da je islam prava vjera, majku nije poslušao, ali ju je obilazio svaki dan i na lijep način postupao sa njom. Donosio joj je nešto hrane i pića i  tražio  da odustane od svoje nakane kako ne bi naštetila zdravlju. Međutim, majka je bila uporna i čvrsta u svojoj odluci, te nije odustajala. Nakon nekoliko dana nekonzumiranja ni hrane ni vode, počela je slabiti. Ponavljala je zakletvu da neće ništa ni pojesti ni popiti, makar i umrla, sve dok njen sin ne odbaci svoju vjeru. Tada joj je Sad ibn Ebi Vekas odlučno rekao: „O, majko, ja tebe zaista toliko volim, ali više volim Allaha i Njegovog Poslanika. Tako mi Allaha, kad bi ti imala hiljadu duša pa ti jedna duša iza druge izlazila, ja opet ne bih svoju vjeru napustio!“ čuvši te riječi i vidjevši odlučnost kojom je Sad to rekao, odustade od svoje zakletve i poče jesti.

Nismo li se svi u nekom trenutku susreli sa ovakvim ili sličnim slučajevima u našim porodicama? Nismo li se naslušali zakletvi i prijetnji od svojih bližnjih? Nisu li one sve bile samo prazne riječi? A zašto? Kada naši najbliži, a najčešće roditelji, vide odlučnost u našim očima, primijete je u našim srcima i dobiju potvrdu sa naših usana, popuštaju. Jer svjesni su Istine kojoj težimo, priznali to oni ili ne.

Vjerujem da većina roditelja na ovaj način ispoljava neku vrstu brige. Strah od nečeg, što im je strano ili nedovoljno objašnjeno. U tom slučaju mi imamo pune ruke posla. Najprije s osloncem na Uzvišenog Allaha, a zatim sa dobročinstvom prema roditeljima i na koncu sa znanjem.

Pitam se, subhanallah, kakav bi naš uspjeh bio, kada bismo se ovako odlučno držali svoje vjere i onoga na čemu je bio naš voljeni Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?

I Sad ibn Ebi Vekas, sigurno nije jedini ashab koji je izašao kao pobjednik nad iskušenjem koje mu je Allah dao da vidi kako će on postupiti.

Priče ashaba, radijallahu anhum, i jesu došle do nas da, primjerom, vidimo njihovu ljubav prema islamu, Gospodaru i Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem. Sad se oslonio na Allaha, Plemenitog i Njegovu pomoć i bio je siguran da će uspjeti.

Zato, ne posustajmo pred dunjalukom. Borimo se. Koliko god je potrebno, istinski oslonivši se na Allaha. Njegova pomoć je uvijek bliža nego što mi i mislimo.

Priča Sada ibn Ebi Vekasa bila je razlog da napišem ovaj tekst, a sutra, Allah najbolje zna, možda upravo vaša borba bude razlog pisanja mnogih priča. Kao savjet i primjer onima kojima fali samo jedan korak do uspjeha.

Ostavimo samo najbolje primjere iza sebe.

Suada.