Odgajana sam da volim Allaha i da  sve što mi treba tražim od Njega Uzvišenog. Odgajana sam da treba klanjati, ali, iako su babo i mama bili na namazu, mene i braću nisu učili važnosti namaza u islamu. Tako da sam kao dijete tražila načine da ne klanjam.
Sve do gimnazije. Mogu reći da sam se tek tada susrela sa nekim haramima, koji su me slamali. Nisam mogla vjerovati da se to dešava oko mene, da osobe svjesno čine grijehe, bez stida… Počela sam se bojati blizine Sudnjeg dana za koji nisam ništa pripremila. Iz tog staha počela sam klanjati. Neredovno, ali nekako sam se tješila da barem nešto imam spremno za Sudnji dan.
Godine su prolazile. Na fakultetu sam uredovnila namaz, ali grijesima se nisam mogla oduprijeti. Izlasci, koncerti, društvo s jedne strane, a namaz koji nisam zapostavljala s druge strane.
Falilo mi je nešto u životu, osjećala sam tegobu toliko da sam molila Allaha da mi pomogne. Allahov odgovor na moje molbe bio je da osjetim potrebu za hidžabom. Mislila sam, ako se pokrijem, onda ću se odmaći od grijeha sa kojim se sada borim. I bila sam u pravu.
Iz čista mira sam rekla da se želim pokriti. I to sam i učinila. Tek tada je počeo moj novi život, i tada sam zaista počela učiti o islamu. Istinski, s ljubavlju, upijala sam znanje. Odlasci na halke, na javne tribine u BKC-u, čitanje islamske literature bili su potpuno nova dimenzija za mene. Mogu reći da je hidžab postao moja krila sa kojim sam se vinula u visine i pobjegla od niskih dunjalučkih prohtjeva. Elhamdulillah.
Hvala Allahu roditelji mi nikad nisu pravili probleme. Možda su se na početku bojali da je to neka prolazna faza. No, vremenom su shvatili da sam ja postala ja sa hidžabom. Nekoliko mjeseci kasnije, i moja mama je stavila hidžab, elhamdulillah.
Mogu reći da je moj hidžab bio prekretnica da se u mojoj porodici  počne više učiti o islamu i da se krenu baštiniti istinske vrijednosti.
Hvala Allahu koji nas je iz tmina izveo na svjetlo.